Održivost je danas kriterijum kvaliteta

Održivost nije samo pitanje biologije i ekologije, već i načina na koji se donose odluke kada je riječ o prostoru u kojem živimo i budućnosti. Nakon više od dvadeset godina rada u oblasti zaštite životne sredine i učešća u izradi propisa, strategija i javnih politika, Marina Mišković Spahić govori o promjenama koje su već nastupile, kao i procesima koji će na ovom polju obilježiti narednu deceniju u Crnoj Gori...

Šta Vas je motivisalo da se posvetite održivom razvoju?

Radoznalost. Moje interesovanje da shvatim kako priroda funkcioniše probudila je još u osnovnoj školi TV serija „Opstanak“. Kada sam upisala biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu, shvatila sam da zapravo želim da razumijem odnose i procese koji održavaju ravnotežu oko nas. Danas, nakon više od dvadeset godina rada u oblasti zaštite životne sredine, vjerujem da održivost nije samo pitanje ni biologije ni ekologije. To je pitanje načina na koji donosimo odluke koje oblikuju, prije svega prostor u kojem živimo, društvo i budućnost.

Gotovo 15 godina ste radili u javnom sektoru, a danas vodite konsultantsku kompaniju. Kako su Vas ta dva iskustva oblikovala?

Rad u institucijama naučio me odgovornosti i tome da odluke koje donosimo često imaju posljedice koje prevazilaze jedan projekat ili mandat. Posebno važan dio mog profesionalnog razvoja bile su evropske integracije, kroz koje sam upoznala evropsko zakonodavstvo, ali i primjere dobre i loše prakse njegove primjene. Osnivanje Green Environment Services za mene nije predstavljalo promjenu profesionalnog pravca, već njegov prirodan nastavak. Nakon godina provedenih u izradi propisa, strategija i javnih politika, željela sam da iskustvo stečeno u institucijama primijenim tamo gdje odluke postaju konkretni projekti.

Kako se promijenilo razumijevanje održivosti u Crnoj Gori od početka Vaše karijere do danas?

Kada sam 2007. godine počela da radim u javnom sektoru, Crna Gora je bila na početku izgradnje savremenog sistema zaštite životne sredine. Dio propisa i institucija je postojao, ali veliki dio sistema koji danas podrazumijevamo tek je trebalo izgraditi, posebno u kontekstu približavanja Evropskoj uniji. I odnos prema zaštiti životne sredine bio je drugačiji – često se posmatrala prvenstveno kao zakonska obaveza, a ponekad i kao prepreka realizaciji investicija.

Sada je situacija značajno drugačija. Kod ozbiljnih investicija zaštita životne sredine više nije samo pitanje ispunjavanja zakonskih uslova i dobijanja dozvola, već postaje sastavni dio planiranja projekta. Posebno kod projekata koje podržavaju međunarodne finansijske institucije, nacionalni zakonski okvir predstavlja polaznu tačku, dok se očekuje primjena znatno širih ekoloških i društvenih standarda.

Kada pogledam period od 2007. do danas, možda je najveća promjena upravo u tome što smo od izgradnje osnovnog regulatornog i institucionalnog okvira došli do trenutka u kojem održivost postaje jedan od kriterijuma kvaliteta same investicije. Imala sam privilegiju da taj razvoj pratim iz različitih uloga – prvo kroz politike, propise i evropske integracije, a danas kroz njihovu primjenu na konkretnim projektima.

Da li održivi razvoj znači usporavanje investicija i šta investitori danas očekuju?

Najveći broj problema na projektima ne javlja se zato što za njih ne postoji rješenje, već zato što se o određenim pitanjima počne razmišljati prekasno. Kada se zaštita životne sredine i društveni aspekti uključe od samog početka, moguće je na vrijeme prepoznati rizike, razmotriti alternative i pronaći rješenja koja su održiva i realno primjenjiva. Moje iskustvo pokazuje da dobro planiranje ne usporava investicije – naprotiv, može da spriječi kašnjenja, dodatne troškove i konflikte. Dobro rješenje pritom nije nužno ono koje je najrestriktivnije, već ono koje razumije potrebe investitora, ali istovremeno štiti vrijednosti prostora i interese zajednice.

Da li ste nekada promijenili mišljenje tokom rada na projektu?

Naravno. Fakultet, a kasnije i postdiplomske studije, naučili su me da razumijem procese u prirodi, tražim veze između pojava i ne donosim zaključke samo na osnovu onoga što je vidljivo na prvi pogled. Dokumentacija, karte i studije mogu nam dati dobru osnovu, ali teren često pokaže nešto što nijesmo mogli da predvidimo – nekada potvrdi naše pretpostavke, a nekada nas navede da ih preispitamo. Zato za mene promijeniti mišljenje na osnovu novih podataka nije slabost početne procjene, već profesionalna odgovornost i prirodan dio stručnog rada.

Klimatske promjene, biodiverzitet, ESG, energetska tranzicija... Šta će, po Vašem mišljenju, obilježiti narednu deceniju?

Sigurna sam da će fokus biti energetska tranzicija, ili još važnije – način na koji ćemo tu tranziciju sprovesti. Prelazak na obnovljive izvore energije – više nije pitanje da li će se on dogoditi, već kojom brzinom i na koji način. Pred nama je period velikih ulaganja u energije sunca i vjetra, modernizaciju elektroenergetske infrastrukture, skladištenje energije i nove tehnologije, ali vjerujem da će pravi izazov biti da taj proces bude pravedan.

Za mene pravedna tranzicija znači da, dok mijenjamo način na koji proizvodimo i koristimo energiju, ne izgubimo iz vida ljude i zajednice koje će tim promjenama biti najviše pogođene. Ne možemo govoriti o uspješnoj zelenoj tranziciji ako ona sa jedne strane donosi čistu energiju, a sa druge ostavlja ljude bez perspektive ili produbljuje regionalne i socijalne razlike. Zato će, pored tehnologije i investicija, biti jednako važni nova radna mjesta, obrazovanje i prekvalifikacija, razvoj lokalnih zajednica i stvaranje novih ekonomskih mogućnosti.

Iz iskustva rada na klimatskim politikama, a danas i na konkretnim energetskim projektima, vidim koliko je važno povezati klimatske ciljeve sa stvarnim potrebama ljudi. Zato vjerujem da najveći uspjeh naredne decenije neće biti samo u tome koliko smo novih megavata zelene energije izgradili ili koliko smo smanjili emisije. Biće u tome da li smo uspjeli da proces tranzicije iskoristimo za stvaranje kvalitetnijeg, otpornijeg i pravednijeg društva.

Da danas ponovo započinjete karijeru, da li biste izabrali isti put?

Da, bez dileme. Vjerovatno bih neke odluke donijela drugačije, neke puteve možda prošla brže, ali bih ponovo izabrala biologiju i oblast zaštite životne sredine.

Kada pogledam unazad, posebno mi je dragocjeno što sam imala priliku da profesionalno sazrijevam u vrijeme kada se razvijao i sistem zaštite životne sredine u Crnoj Gori, a zatim da iskustvo iz institucija nastavim da primjenjujem u drugačijem profesionalnom okruženju. I poslije više od dvadeset godina, ovaj posao me i dalje može iznenaditi i natjerati da postavim novo pitanje. Možda je upravo to najbolji odgovor – radoznalost sa kojom sam počela još uvijek je tu, samo danas iza nje stoji mnogo više iskustva.

Online izdanje magazina „Lideri održivosti“ pogledajte OVDJE

( Green Environment Services )