Kreativne industrije umjesto 1000 godina književnosti

Iznio sam stav da novi zakon o kulturi treba da smanji prostor zabavi i razdraganosti iz javnih finansija, a otvori grlo, za podršku, prometejskom stvaralaštvu književnosti i pismenosti kroz šansu javno-privatnom partnerstvu (JPP), marginalizovanom u posljednjih 25 godina isto kao knjiga i pismenost.

Još par pitanja o tzv. kreativnim industrijama koje su na mala vrata ušle u državni budžet, i na još uža ih se najavljuje za 2027. godinu sa milionima eura podrške: ako njih, kreativne industrije vlade EU podržavaju u svom punom sastavu (sva ministarstva), ako se, istini za volju, njima daje šansa za profit ali samo kroz kompletnu vladu - zašto se u CG ambicije kreativnih industrija svih resora obijaju samo o grbaču ministarstva kulture, najsiromašnijeg?

Ekologija, evo primjera, da realizuje svoje projekte preko budžeta za kulturu i time otima novac knjizi i pismenosti? Otimačina od nezapočetog kanonskog izdanja verbalne baštine - dok u ostalim ex-YU republikama svi imaju po 50 ili 100 tomova nacionalne književnosti? I to gdje, u otpadom najzagađenijoj evropskoj zemlji (CG) mjereno brojem stanovnika i površinom kopna i voda?

Obrisati, očistiti, deratizirati, obesmećiti i obezđubriti otpadom zatrpane ceste, obale, ulice, rijeke, plaže, puteve od Ulcinja do Pljevalja i od Plava do Herceg Novog - gdje su sad kreativne industrije, zar to nije njihov posao, kroz budžet vlade i nadležnih ministarstava? Solidna šansa za profit - posla tu ima ni u Augijevim štalama toliko!

Prioritet

Zar zagovornike tzv. kreativnih industrija u njihovom nasrtaju na najsiromašniji budžet kulture i prosvjete ne treba podsjetiti na očevidnost i logiku: najprije treba srediti kanon-izdanje nacionalne književnosti (kičmu narodnog obrazovanja i stvaralaštva) kao sav normalan svijet, kao sve članice EU, pa tek onda - od viška kapitala - finansirati zanate i vještine, radinost, folklor, estradu?

Šta hoće vlada - da književnici, teoretičari, filozofi, fizičari čiste od smeća dolinu Zete, Budvu, Podgoricu a kreativni industrijalci (čipkarenje, livenje stakla i plastike, razdragana etnofilija, ćilimarenje, mutabdžijski zanati) arče novac, na konferisanje, i folklorna radovanja?

Da novi kreativci u agro sektoru, turizmu, vodoprivredi, etno-zanatima gule budžet na račun primarnih atributa kulture (tekst, pismenost, muzika, teatar)? Zar folklorno predstavljanje Evropi, umjesto diskurzivnog predstavljanja, i to u jednoj CG koja leži na riječima (epika, rani Bokelji, 50% XX vijeka) i da joj riječ izmakneš ne bi znala na čemu leži?

Finansiranje kreativnih industrija u slučaju CG (jedina od ex-YU nacija koja nije zaokružila svoju književnost, a ima najstariju, 1000 godina, od Dimitrija Sinajita) nije ništa drugo do umanjivanje nacionalnog kapitala kulture. Produkcija provincijalizma bacanjem javnog novca u privatne džepove na razdraganost i zabavu. Prosto rečeno, i jasno rečeno, koruptivan odnos prema evropskim kulturnim tekovinama izgrađenim kroz beskompromisan respekt prema trajnim vrijednostima.

U ovom trenutku, pred vratima EU?

Sa svakog trga u prestonicama EU zvuči jednodušna poruka, rimskog, madridskog, varšavskog, pariskog, berlinskog, najzad praškog, gdje sam je čuo hiljadu puta, za ovih 45 godina kako tuda koračam. Poruka glasi: nije EU nikakav Brisel (burokratski kastel sa 5 zvjezdica) već skup pravila zasnovanih na poštovanju trajnog stvaralaštva. Načelo vladanja građanina i države utemeljeno na zaštiti trajnih vrijednosti u duhu čiji vodič je bila i ostala knjiga i pismo.

Baština od riječi

Po mom uvjerenju, a ne namećem ga nikome, već iznosim pristojnim tonom, vlada koja ignoriše činjenicu da tzv. kreativne industrije, zapravo, mogu biti koruptivne ako u budžetu na silu zauzmu mjesto rasute i nedovršene književne baštine (koja je apsolutna osnova CG kulture, patrimonio de palabra, kako kaže UNESCO), zaoraće naopaku brazdu.

Predstojeći zakon je važan da prepozna prometejsko stvaralaštvo kroz JPP i nove ideje, a ne da ga kažnjava, kao 25 godina dosad, sipajući novce tamo gdje se troši ono nezarađeno i uživaju sinekure bez rezultata i pokrića u znanju i znoju. Svaki zakon mora čuti muziku života, a muzika života više ne stanuje u pospanim ustanovama, najedenim i napijenim, potrošenim bez novih ideja, nego u živućem prometejskom stvaralaštvu.

Najzad, idemo u onu Evropu kojoj su francuski i njemački filozofi prije pola stoljeća zadali instrukcije da se okane potrošenih narativa, poput marksizma, prosvetiteljstva, opšteg religijskog spasenja i pruži šansu malom ali istinskom narativu prometejskog stvaralaštva, zar ne?

Tamo, u EU, očekuju zakone sa političkim a ne koruptivnim posljedicama.

Osjetio sam zakon o kulturi na svojoj koži ove godine. Preveo sam ep Lažni car Šćepan Mali na portugalski s brazilskim filozofom Rodrigom Moraisom, i molio našu vladu za podršku. Nije stigao ni cent podrške niti udostojenje odgovorom. Objavio sam knjigu o svom trošku (Boka F, Podgorica - Mais Brasil, Sao Paulo, 2026).

Sjutradan sam pročitao u novinama da je Ceca za koncert u Kolašinu dobila 75.000 eura, navodno od općine, ali to su ipak javne finansije. Što će reći, dobronamjerni čitaoče, zakon tebe kazni da sam samcit finansiraš prevod Njegoša (prvi na portugalskom), iz svoga džepa, a pjevačicu za dva sata razdraganosti, pošto ostavi za sobom šleper smeća i plastike, nagradi petnaest puta više nego što si ti tražio za prevod i štampanje Šćepana Malog na jeziku članice EU koji govori 300 miliona ljudi.

Vamos a Union Europea!

Da, vamos, vamos, ali ne sa državom koja finansira Cecu, i građaninom koji finansira Njegoša. Nego, valjda, obrnuto.