Tramp pomaže Putinu, a Evropa još računa na Ameriku

Donalda Trampa to mora na neki čudan način da frustrira. On uporno pokazuje svijetu kakav je zapravo, a svijet i dalje odbija da mu povjeruje. Jasnije gotovo da ne može da poruči da nije lider slobodnog svijeta, da čak nije ni pouzdan član demokratskog Zapada, već da je zapravo saveznik njegovih neprijatelja. Ali Zapad, uključujući Britaniju, ili ne shvata u potpunosti tu poruku ili ne može da se natjera da izvuče očigledan zaključak.

Tramp je i ove sedmice ponovo pokušao da pošalje tu poruku, na više načina pokazujući da u ratu između Rusije i Ukrajine nije ni posrednik ni mirotvorac, već partner Vladimira Putina. Istini za volju, američki predsjednik je to glasno i jasno poručio još nekoliko sedmica nakon povratka u Bijelu kuću, kada je u februaru 2025. pred kamerama u Ovalnom kabinetu oštro izgrdio Volodimira Zelenskog, nastojeći da ponizi ukrajinskog lidera riječima „nemaš karte u rukama“, dok je Džej Di Vens od njihovog gosta zahtijevao da pokaže zahvalnost. To je trebalo da bude dovoljno da Trampov stav svima postane jasan, ali posljednjih dana on ga je praktično ispisao velikim, svijetlećim slovima.

Ranije ove sedmice ukrajinske snage otkrile su da jedan od ključnih sistema koje koriste – verzija Starlinka Ilona Maska, pomoću koje Ukrajina navodi svoje dronove – više ne funkcioniše pri brzinama većim od 160 kilometara na sat. To nije samo naglo ograničilo sposobnost Ukrajine da izvodi napade iza linije fronta, već je ozbiljno oslabilo i sistem protivvazdušne odbrane, ključan za zaštitu glavnog grada od ruskih dronova na mlazni pogon.

Nije bila riječ o tehničkom kvaru. Staršild, vojna verzija Starlinka, u vlasništvu je i pod kontrolom američke vlade, a kako je izvijestio Rojters, naređenje da se ograniči njegova upotreba u Ukrajini stiglo je iz Bijele kuće. Jednostavno rečeno, Tramp se aktivno umiješao u rat kako bi oslabio sposobnost Ukrajine da se brani.

„Ta odluka će dovesti do velikih ljudskih gubitaka“, rekao je Zelenski Pirsu Morganu. „Naravno da će ljudi ginuti.“

Trampov potez teško da je bio grom iz vedra neba. Iste sedmice Ukrajina je pretrpjela najmanje dvije noći ruskog bombardovanja, a da prethodno nije dobila uobičajena američka upozorenja o tome kada i gdje Moskva namjerava da napadne. Tramp je negirao da je prekinuo dugogodišnju razmjenu obavještajnih podataka sa Kijevom, ali upravo je tako izgledalo.

Svemu tome prethodila je odluka američkog predsjednika da prekrši međunarodni režim sankcija Moskvi, pristankom na kupovinu ruskog dizel goriva u vrijednosti od četiri milijarde dolara. Ta količina jedva da će se osjetiti na američkom tržištu, gdje visoke cijene dizela ugrožavaju izborne izglede republikanaca na predstojećim izborima za Kongres u nekoliko ruralnih saveznih država koje u velikoj mjeri zavise od tog goriva. Ali za Putinovu ratnu mašineriju to će predstavljati dobrodošao priliv novca

Baš kada je vojni položaj Rusije počeo da djeluje nesigurno, Donald Tramp je pritekao u pomoć. Dodajte tome i poziv SAD Putinu da prisustvuje decembarskom samitu G20 u jednom od Trampovih golf-klubova na Floridi i dobijate američkog predsjednika koji gotovo da na sav glas objavljuje svoju podršku Rusiji i izdaju Ukrajine.

Tokom Trampovog prvog mandata mnogo se vremena i truda trošilo na pokušaje da se odgonetne kakva se mračna tajna krije iza njegove očigledne naklonosti Moskvi. Sklon sam stavu svog kolege i poznavaoca ove teme Luka Hardinga, koji na pitanje da li je Tramp oruđe ruskih obavještajnih službi odgovara protivpitanjem: da je Tramp zaista ruski agent, po čemu bi se ponašao drugačije nego što se ponaša sada?

Kakvi god bili motivi, pa čak i ako je riječ o kombinaciji pohlepe, ideologije, zavisti prema diktatorima i kompromitujućeg materijala koji bi mogao poslužiti za ucjenu, kako sugeriše Harding, činjenice su neosporne. Najmoćnija članica zapadnog saveza u najboljem je slučaju nepouzdan partner, a u najgorem u dosluhu s njegovim najvećim neprijateljem.

Zašto je to važno, ne bi trebalo posebno objašnjavati, naročito u sedmici u kojoj je direktor britanske obavještajne službe MI5 opisao Rusiju kao „agresora broj jedan“. Kremlj već godinama pokazuje spremnost da napada članice NATO-a, najčešće kroz hibridne operacije ili djelovanje u „sivoj zoni“, koje ne predstavljaju otvorene ratne činove, ali omogućavaju poricanje odgovornosti.

Jedno istraživanje utvrdilo je da je u Evropi od februara 2022. do februara 2026. zabilježen čak 151 potvrđen slučaj industrijske sabotaže izvedene po nalogu Rusije, dok su se prošlog vikenda pojavili vjerodostojni izvještaji o ruskim planovima za ubistva rukovodilaca ključnih evropskih kompanija iz odbrambene industrije.

Najmoćnija članica zapadnog saveza u najboljem je slučaju nepouzdan partner, a u najgorem u dosluhu s njegovim najvećim neprijateljem

Šta bi dosadašnji saveznici SAD trebalo da urade suočeni s ovom novom realnošću? Prvi zadatak je da nastave da podržavaju Ukrajinu, i to još odlučnije, budući da je Vašington praktično promijenio stranu. Drugi je da izbjegnu grešku koja se već nazire. Očekuje se da će izbori za Kongres, do kojih je ostalo nešto više od dvije sedmice, donijeti velike dobitke demokratama i težak udarac Trampu. Ako demokrate ponovo osvoje većinu u jednom ili oba doma Kongresa, mnogi evropski lideri biće u iskušenju da odahnu, zaključe da je narandžasta oluja prošla i da će se transatlantski odnosi vratiti u normalu. To bi bila ozbiljna greška.

Iako je američki predsjednik tokom većeg dijela protekle dvije godine djelovao gotovo bez ograničenja Kongresa, nije izvjesno da će ga eventualno sužavanje ovlašćenja učiniti umjerenijim. Naprotiv, jedan poznavalac političkih prilika u Vašingtonu upozorava da bi mogao da se ponaša poput „životinje satjerane u ćošak“ i povlači još ekstremnije poteze upravo u oblasti u kojoj predsjednik ima najveću slobodu djelovanja – spoljnoj politici.

Tramp će, naravno, jednog dana otići s vlasti, ali i tu vreba opasnost od lažnog osjećaja sigurnosti. „Ova promjena je trajna“, kaže mi jedan bivši član britanske vlade. Ako ništa drugo, Tramp je dokazao da su Tramp i trampizam mogući. Sada znamo da zapadni savez nije ni zagarantovan ni nepokolebljiv, već da ga mogu uzdrmati promjene političkih prilika u SAD.

Sve to znači da živimo u svijetu koji je postao opasniji nego ranije. O tome svjedoči i nova knjiga Gideona Rahmana „Rat je zainteresovan za vas“ (War is Interested in You), zasnovana na opsežnom istraživanju, koja otkriva koliko ozbiljno vodeći donosioci odluka shvataju rizik od izbijanja trećeg svjetskog rata.

Živimo u vremenu u kojem više ne možemo računati na to da će nas drugi braniti. Zastrašujuća pouka slučaja sa “Starlinkom” za sve koji zavise od američke opreme ili softvera jeste da SAD uvijek mogu da pritisnu dugme za isključivanje. Drugim riječima, Britanija i ostatak Evrope moraju biti sposobni da se sami brane, sopstvenim vojskama i naoružanjem.

Najbolje bi bilo da su vlade to jasno poručile još one šokantne večeri prošle godine, kada je u Ovalnom kabinetu došlo do sukoba sa Zelenskim. Ali ako su tada propustile priliku, pravo vrijeme je sada. Kada Džon Hili 28. oktobra predstavi svoj prvi budžet, upravo to je poruka koju treba da iznese. Kao bivši ministar odbrane, posebno je pozvan da o tome govori.

Izborni program Laburističke partije iz 2024. napisan je prije Trampovog ponovnog izbora, prije nego što je iko mogao da pretpostavi da će se SAD, u velikom sukobu našeg vremena, svrstati na stranu autoritarizma, a protiv demokratije. Okolnosti su se promijenile i taj dokument više se ne može smatrati svetim pismom.

Moraćemo da izdvojimo koliko god bude potrebno da bismo se zaštitili u svijetu koji se promijenio i postao opasniji. Tramp nam to poručuje grubo i glasno. Moramo da ga poslušamo.

Priredila: A.Š.