Generacijski obračun na ulicama Pariza

Nakon nedjelja sve većih napetosti na ulicama Pariza, supruga i ja odlučili smo da tokom subotnjih protesta izvedemo našu šestogodišnju kćerku iz grada. Dok su se demonstranti okupljali na Trgu Republike (u 14 časova), mi smo pješačili kroz šume jugoistočno od Pariza, u blizini Fontenbloа, nekadašnjeg jesenjeg utočišta i lovišta francuskih kraljeva.

Kada smo se vozom vratili u grad i pješke stigli do metroa, osjetili smo miris suzavca u vazduhu. Stanica u blizini našeg stana bila je zatvorena, pa smo izašli na sljedećoj. Ispod stepeništa koje vodi iz stanice zatekli smo grupu tinejdžera kako dijele zaštitne maske kakve su se nosile tokom pandemije kovida-19. Uzeli smo po jednu, ali nas je već sljedećeg trenutka oblak suzavca natjerao da se, suznih očiju, sjurimo niz stepenice i vratimo prema vozu.

Od protesta koji su krajem septembra izbili u francuskim srednjim školama nije se moglo pobjeći. Mnogi mladi ljudi u Francuskoj, baš kao i njihovi vršnjaci širom svijeta, ne vide budućnost kojoj bi mogli da se nadaju. Njihove škole propadaju pod teretom mjera štednje i finansijskih pritisaka. Pojedini nastavnici, iscrpljeni lošim uslovima rada, izostaju s posla, a zamjena nema. Ovo ljeto bilo je i najtoplije u Francuskoj otkako se rade mjerenja, od 1900. godine. Mladi znaju da ih čeka još takvih ljeta, možda i gorih, a gledaju i kako odrasli na vlasti gotovo ništa ne preduzimaju u vezu sa tim.

Ubrzo nakon početka učeničkih protesta, različite političke struje - neke s dobrim namjerama, druge ne - pokušale su da se priključe pokretu i prigrabe dio njegovog političkog potencijala. Ipak, uprkos političkim nadmetanjima, učenici ostaju u njegovom središtu.

Ulični protesti u Francuskoj gotovo su nacionalni ritual. Godine 2023. izbile su masovne demonstracije nakon što je predsjednik Emanuel Makron najavio plan da se zakonska starosna granica za odlazak u penziju podigne sa 62 na 64 godine. Reforma je usvojena, a protesti su se postepeno stišali. Ključne odredbe koje se odnose na starosnu granicu kasnije su suspendovane do 2028. godine.

Ovoga puta, međutim, sličan rasplet nije na vidiku. Francuska vlada može da povuče predlog zakona iz procedure ili da ga prepravi kako bi obezbijedila njegovo usvajanje. Ali čini se da današnje vlade više nisu u stanju da zakonima stvore budućnost kakvu mladi žele i zaslužuju.

Budući da se približavaju predsjednički izbori, 2027. godine, a podrška krajnjoj desnici raste u anketama, neki od ljudi s kojima sam razgovarao predviđaju da će protesti ojačati krajnju ljevicu. Kako god da se stvari razviju, politički centar više ne uspijeva da održi svoje pozicije. Teško mi je, pritom, da pronađem nekoga ko smatra da zaslužuje da opstane, ili se tome makar nada.

Šta to znači za Francusku? Zasada su zahtjevi učenika uglavnom još nejasni i nedovoljno oblikovani. Mnogi stariji demonstranti usredsredili su se na rast troškova života, govoreći o tome šta ljudi mogu sebi da priušte, što se čuje i drugdje. Dan nakon protesta, medijski naslovi uglavnom su se bavili pitanjem ko je odgovoran za nasilje. Ipak, slutim da je najvažniji problem možda upravo generacijski. Nijedna zemlja ne može imati pristojnu budućnost ako njeni mladi u njoj ne vide budućnost za sebe.

Možda će se jednog dana na ove proteste gledati kao na korak ka sukobu između zahtjeva starijih i životnih izgleda mladih. Politika se dugo oblikovala duž linija klasne pripadnosti, nacionalnog identiteta, vjere ili drugih identitetskih podjela. Može li starosna dob postati glavna linija političkog razdvajanja? Ako je tako, moraćemo ozbiljnije da razmislimo o tome kako su moć i mogućnosti raspoređene među generacijama.

Politički angažman mladih nije nikakva novost. Oni koji su učestvovali na barikadama u Parizu 1968. godine, a još su živi, danas su penzioneri. Izdaci za penzije sada čine otprilike trećinu budžeta francuskog Ministarstva obrazovanja. To djelimično proizlazi iz načina na koji ih ministarstvo obračunava, ali je taj podatak, uprkos tome, veoma rječit.

Dok javni dug raste, a zabrinutost zbog državnog zaduživanja postaje sve izraženija, sve češće se postavlja pitanje može li Francuska sebi i dalje da priušti državu blagostanja. Važnije je, međutim, zapitati se kakvu državu blagostanja želi i šta bi trebalo da budu njeni prioriteti. Kako država može da zaštiti ljude u starosti - što je jedno od velikih dostignuća demokratije 20. vijeka - a da istovremeno mladima pruži priliku za pristojnu budućnost?

Ova pitanja daleko nadilaze svaku stvarnu ili zamišljenu računicu po kojoj se prava na penziju i izdvajanja za obrazovanje međusobno isključuju, tako da dobitak jednih nužno znači gubitak drugih. U pitanju je kvalitet obrazovanja, ali i način na koji odgovaramo na globalno zagrijavanje i uspon vještačke inteligencije.

Starije generacije imaju ogromnu političku moć. One u velikom broju izlaze na izbore, a kako stanovništvo Francuske stari, njihov uticaj na izborni ishod postaje sve veći. Nasuprot tome, većina srednjoškolaca još nema pravo glasa.

Starije generacije zauzimaju i mnoga mjesta na kojima se ostvaruje formalna politička moć. Učenici zasada svoje zahtjeve nisu izričito usmjerili protiv starijih. Ali ako ovi protesti budu imali trajniji značaj, biće to zato što su označili prve nagovještaje nove politike - politike u kojoj mladi zahtijevaju da se i njihov glas više čuje kada se odlučuje o uslovima koji određuju njihove životne izglede, ali i budućnost planete.

Dok smo se pješke vraćali kući, ugledao sam grupe tinejdžera s maskama na licima kako, nogu obješenih preko ivice, sjede na pješačkim mostovima iznad kanala Sen Marten i posmatraju zapaljene kante za smeće. Mostovi na ovom kanalu bili su poprište krvavih sukoba tokom Junskih dana revolucije 1848. godine, kada su se pariski radnici sukobili s Nacionalnom gardom i drugim vladinim snagama. Političke podjele tog doba bile su drugačije. Naše tek postaju vidljive.

Autor je profesor istorije na institutu Sciences Po

Copyright: Project Syndicate, 2026.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")