Jesen političke teorije: In memoriam - Milan Podunavac (1947-2026)

Smrću profesora Milana Podunavca ne odlazi samo jedan od najznačajnijih politikologa ovih prostora, već nestaje jedinstven stil mišljenja i pisanja o politici, jedna osobena poetika političko-teorijskog diskursa u kojoj su se susretale stroga pojmovna disciplina, istorijska erudicija i rijetka sposobnost da se iza dnevnih događaja prepozna dublja logika političkog života, stil dostojan najbolje kontinentalne filozofske tradicije.

Rođen je 1947. godine u Karađorđevu, u Hrvatskoj. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1970, magistrirao na Fakultetu političkih nauka 1974, gdje je i doktorirao 1978. godine. Za redovnog profesora Fakulteta političkih nauka izabran je 1990, a u mandatu od 2004. obavljao je dužnost dekana. Kao studenti, slušali smo njegova nekad i hermetična predavanja i čekali da nova znanja otključaju jezgrovitu misao u tekstovima profesora Podunavca. Od 2009. godine bio je redovni profesor i dekan Humanističkih studija Univerziteta Donja Gorica (UDG), gdje je predavao političku teoriju, političku kulturu i savremene političke sisteme. Na putu iz Budve, grada koji je smatrao svojim, do Donje Gorice, na prelazu iz mediteranskih u kontinentalne vjetrove, govorili smo o svemu političkom - političkoj teoriji i političkoj svakodnevici. Pitao bih ga za krajeve iz kojih je potekao, pokušavao da toponime predjela koje nikad nisam video povežem sa profesorom: Gradinu, Suhopolje, Slavoniju - zemlju Slovena, i otkud Podunavac u Podravini, jedan od mnogih čiji je život obilježio grad na ušću Save i Dunava.

Za Milana Podunavca politička teorija nije bila tek jedna od akademskih disciplina, bila je disciplina nad disciplinama, teorija nad teorijama, nauk važniji od svakog drugog. Bila je način da se razumije ono što je u ljudskom postojanju najvažnije: odnos čovjeka i političkog poretka, slobode i vlasti, pripadanja i građanstva, poslušnosti i legitimnosti. Politika je bila izraz ljudske društvenosti, prostor u kojem se odlučuje kako ćemo živjeti zajedno, pod kojim pravilima i sa kakvim opravdanjem jedni od drugih, i u ime čega, možemo tražiti poslušnost.

Njegovo intelektualno formiranje pripada akademskoj interdisciplinarnosti u kojoj su se politička filozofija, pravo, sociologija i istorija čitali u stalnom dijalogu. Važno mjesto u njegovoj akademskoj genealogiji imao je akademik Jovan Đorđević, koji je Podunavca uveo u profesorski poziv. Podunavčev opus, pak, prevazilazi okvire jedne škole i jednog uticaja: on je rezultat širokog teorijskog horizonta u kojem se prožimaju klasična i savremena politička misao, iznova preispituju stare pretpostavke i iskušavaju novi aksiomi.

Već knjiga Čovek i građanin (1977), napisana prije gotovo pola vijeka, naznačila je jednu od trajnih tema njegovog rada: pitanje političkog oslobođenja čovjeka i mogućnosti da se pojedinac u političkoj zajednici pojavi kao građanin, a ne samo kao podanik ili pripadnik kolektivne cjeline. U toj knjizi zapisuje:

“Politička reprezentacija se na nivou nepostojećeg identiteta društva, države ne izražava kao stvarna, već kao metafizička funkcija države.” U njegovoj analizi prepoznaje se jedna od trajnih napetosti moderne političke misli: politička reprezentacija istovremeno je istorijsko dostignuće i mogući izvor otuđenja, prostor emancipacije, ali i reprodukcije dominacije. Podunavac je, slijedeći Marksovu kritiku, ukazivao na granice političkog oslobođenja koje ostaje zatvoreno u formalnoj jednakosti građana pred državom, dok odnosi društvene nejednakosti i zavisnosti nastavljaju da postoje. Takvo razumijevanje građanstva otvara prostor liberalnoj misli, koju će Podunavac razviti u svojim potonjim djelima, a koja ne propisuje jedinstven odgovor na pitanje kako treba živjeti, već štiti slobodu pojedinca da na to pitanje odgovori na svoj način, uz jednaku slobodu drugih. Upravo će se u tom problemu - kako u uslovima dubokih kulturnih i vrijednosnih razlika izgraditi političku zajednicu slobodnih i ravnopravnih građana - razvijati i ključna pitanja kasnije multikulturalne teorije, koje umnogome zahvajujući Podunavcu, ulaze u ovdašnje politikološke debate.

U knjizi Politička kultura i politički odnosi (1982), ali i u kasnijim radovima, Podunavac je nastojao da objasni kako političke institucije i formalna pravila djeluju u konkretnim društvima, u dodiru sa njihovim istorijskim iskustvima, vrijednostima i obrascima ponašanja. Nije, međutim, svodio politiku na kulturu, kao što je nije svodio ni na institucije. Politika je, za Podunavca, uvijek nešto više, nešto uzvišenije: sama gramatika društvenog života čiji se oblici i pojavnosti očituju u političkoj kulturi, a koja ih uzvratno determiniše.

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima knjiga Politički legitimitet (1988). Činjenica da se vlasti pokoravamo ne znači sama po sebi da je ta vlast opravdana. Upravo je razlika između faktičke moći i opravdane vlasti - između poslušnosti i legitimnosti, kao dvostruko lice boga Janusa - jedno od ključnih pitanja političke teorije. Legitimnost zato nije ukras političkog poretka, već jedno od pitanja od kojih zavise njegova stabilnost, prihvaćenost i moralno-politički smisao.

U Enciklopediji političke kulture, kapitalnom djelu jugoslovenske politikologije, koju je uredio zajedno sa Milanom Matićem, učestvovao je u oblikovanju pojmovnog jezika kojim se politika može misliti precizno i sistematično. Njegove odrednice o autokratiji, cezarizmu, diktaturi, hegemoniji, legitimnosti, političkoj obavezi, republici i tiraniji svjedoče o širini interesovanja, ali i o uvjerenju da je jasnoća pojmova i njihovo jezičko i smisaono usidrenje u klasičnoj političkoj misli preduslov ozbiljne političke rasprave. Politički jezik nikada nije neutralan: način na koji imenujemo vlast, slobodu ili građanstvo utiče i na to kako ih razumijemo i kakve političke mogućnosti u njima prepoznajemo.

U knjizi Princip građanstva i poredak politike (1998) građanstvo dobija dodatnu teorijsku uobličenost i dubinu. Ta ideja povezuje Podunavčevo interesovanje za republikansku tradiciju, od Aristotela do savremene političke misli, sa pitanjem kako politička zajednica može biti slobodna, a da pritom ne počiva na isključivanju i dominaciji. U knjizi Republikanizam: teorija, nasleđe, principi (2014) nastavlja se njegovo traganje za političkim poretkom u kojem sloboda nije privilegija niti puka odsutnost prinude, već status građanina koji nije izložen proizvoljnoj moći drugoga. Republikanska tradicija nudi jezik za promišljanje zajedničkog dobra, javne odgovornosti i političkog učešća. Građanin nije slobodan samo zato što mu vlast trenutno ne smeta; slobodan je onda kada institucije i politički odnosi sprečavaju da njegova sudbina zavisi od tuđe samovolje. “Bajonetima se može učiniti sve” citirao je često studentima Taljeranovu poruku Napoleonu, “osim sjedjeti na njima”.

Jedna od važnih linija njegovog rada vodi od pitanja legitimnosti ka političkom strahu. U knjizi Politika i strah (2008), koju je napisao sa Džonom Kinom i Krisom Sparksom, strah se razmatra kao važan činilac političkog života: kao osjećanje koje vlast može koristiti za učvršćivanje moći, ali i kao iskustvo koje mijenja odnos građana prema institucijama, slobodi i javnom djelovanju. Strah nije tek privatno osjećanje. Kada postane sredstvo vladanja, strah može suziti prostor političke slobode i otvoriti put novim oblicima despotizma.

U tom pogledu, Podunavčevo mišljenje ostaje izrazito savremeno. Njegova pitanja nisu izgubila značaj: šta vlast čini legitimnom, gdje su granice poslušnosti, kako se čuva sloboda u uslovima nesigurnosti i šta se događa sa građanstvom kada se politička zajednica počne organizovati oko straha, isključivosti i zahtjeva za bezuslovnom lojalnošću. To su pitanja koja nadilaze pojedinačne političke sisteme i istorijske trenutke.

Mislim da je upravo u tom horizontu trebalo razumjeti Podunavčevu intelektualnu i ljudsku osjetljivost prema crnogorskoj političkoj građevini - prema njenoj mogućnosti da, kroz ustavni patriotizam i princip građanstva, prevaziđe partikularizme i postane zajednica slobodnih i ravnopravnih građana. U crnogorskoj političkoj istoriji Podunavac je prepoznavao mogućnost projekta čiji bi značaj prevazilazio njene granice: poruka da se građanska evropska država izgradi kao zajednica koja različitosti ne negira, ali ih ne pretvara ni u trajne političke sudbine.

Podunavac je u ustavnom patriotizmu, čije osnovne teorijske okvire definiše Habermas, vidio i teorijski izazov i stvarnu političku mogućnost za crnogorsku državu i društvo, premda je tu ideju u lokalnim, regionalnim, ali i širim okvirima sačekala tupa oštrica filozofije palanke.

Teško je o smrti govoriti kao o tragediji pred čovjekom koji je čitavog života bio u živom intelektuanom dijalogu s minulim epohama i ljudima. Teško je i u hladnoj aparaturi teorijskog mišljenja i taštini profesorštine pronaći riječi za prazninu koja ostaje kada odu oni koji su nam bili prijatelji, poznanici ili najbliži. Siguran sam da za tu bol i gubitak profesor Podunavac nije našao ni riječ ni utjehu, iako je do posljednjeg dana bio predan brizi o porodici, studentima, štivu na kojem je radio.

Zaostavština tako velikog profesora, bibliografija vrijedna najboljih svjetskih biblioteka i knjižara, utješna je misao samo onima koji ga nijesu poznavali. Za nas ostale, njegove prijatelje, kolege i studente, njegovo pleme - kako je govorio, to je, osim proste ljudske tuge, jedna neprijatna misao o prolaznosti, sjećanje na blagost i duh jednog čovjeka i nostalgija za razgovorom - kao neka sjeta pozne beogradske jeseni. Predavanja i djela ostaju, a vrijeme sjećanju da mjeru i oblik. Jer i u prolaznosti ipak ima neprolaznog, a ograničeni ljudski život nerjetko ostavlja trajni intelektualni odsjaj u sivilu svakodnevice i bespuću društvene istorije.

Takav život, život arendtovskog sklada vrline, djela i misli, bio je život profesora Milana Podunavca.