Musić nastavku suđenja za zločin protiv čovječnosti: Gašović...

Mehmed I. Musić (78) iz Hadžića svjedočio je danas putem video linka iz suda Bosne i Hercegovine (BiH) u Sarajevu u nastavku suđenja Zoranu Gašoviću u Višem sudu u Podgorici, optuženom za zločin protiv čovječnosti tokom rata 1992. u BIH.

Pred specijalnim vijećem sudije Sima Rašovića, svjedok je govorio o vremenu kada je bio zatvoren u Hadžićima u objektima “garaža”, “Sportska dvorana”, kasarna na Lukavici…

Na početku svjedočenja rekao je da poznajei oca Gaševića, optuženog da je ratni zločinac, te da je silovao dvije muslimanke i da sa jednom od njih ima dijete.

“Moje porijeklo je davno nekada iz Nikšića. Poznato mi je da je Gašović učestvovao u svim zarobljavanjima i provođenjima u Opštini Hadžići. On je, čini mi se, šestog maja 1992, išao u naselje, razgovarao sa mojom kćerkom Elvirom koja je trebala da se porodi, a on njoj rekao da će i njegova supurga da se porodi. Tako su oni 7. maja napali i gađali sa tenkovima i “pragama”. To su bili četnici… Gašović je od moga rođaka uzeo 5.000 njemačkih maraka i pištolj da bi ga pustio iz 'dvorane'", rekao je svjedok.

Na pitanje sudije Rašovića zna li ko je pucao, svjedok je odgovorio: “Ne piše na metku ko puca. Ja sam bio u Hadžićima. Nek je na sramotu Gašoviću…”

Sudija je zatim svjedoka upozorio da ne koristi takve riječi.

Musić je često koristio riječi “oni su” ne navodeći precizno o kome se radi i nastavio:

“Oni su 11. maja 1992, zarobili devet Kovačevića, mog zeta Remziju Ćosića i dvojicu Hrvata. Po informaciji jednog Srbina, odveli su ih pred Dom u Hadžićima, pokrali i poklali. Znam da je i on učestvovao. Ovo znam po informaciji od ovog Srbina, ali ne bih ga otkrio pa kada bi mi život bio u pitanju. Nikada ne bih otkrio njegovo ime”, rekao je svjedok i pored insistiranja suda da kaže ime i prezime.

“Morate navesti ime i prezime”, uporan je bio sudija.

“Nemojte me pitati za ime i prezime. Taj Srbin je umro. Zvao se Đuro Šešum. Nas su zarobili, bilo nas je 300 u 'dvorani'. Iz Žuravice su doveli devet Bošnjaka i jednog trgovca koji nam je psovao majku tursku. Pitajte njega (Gašovića) ko su ti ljudi. Otkud ja znam. Jeste li vi sudija ili šta ste”, kazao je svjedok.

Nakon ovakvog obraćanja svjedoka, reagovao je advokat Danilo Mićović.

“Svjedok ne poštuje ovaj sud. Hoću da sačuvam dostojanstvo suda. Pokazao je visok stepen nepoštovanja suda, a vi ste to tolerisali. Ukoliko ovako nastavi sa ponižavanjem suda, treba sudija da reaguje”, naglasio je Mićović.

Sudija Rašović je opomenuo svjedoka, a advokatu Mićoviću kazao da on ne mora da brani sud.

Musić je kazao da ga je Gašović tri puta ispitivao, kao i Brano Mijatović.

“Prvi put je Gašović bio fer prema meni. U toku ispitivanja pala je granata, oni su zalegli, a ja nisam, jer se ne bojim”, rekao je svjedok.

Ispričao je da je jedna žena bila drogirana, te da je skakala na jednog starijeg čovjeka...

”To je za mene bilo najveće poniženje. Ne znam kako se zvala ova ženska osoba. Zatim su tukli Remziju Balića i to jarbolom od zastave toliko jako da se jarbol polomio. Mog komšiju Zećiri Ismeta su tukli i izubijali ga, a zatim mu stavljali so na ranu. Optuženi Gašović ovo nije uradio, ne mogu da lažem. Oko 21 sat 22. juna 1992., rekli su nam da idemo na razmjenu. Parkirali su četiri autobusa ispred 'sportske dvorane'. Čuo sam da je pojedine izvodio, tukao i maltretirao Gašović, ali ja to nijesam vidio. Adil Bećirović je rekao da ga je lično tukao. Zaboravio sam da kažem da su nas poveli 21./22. maja da iz nekog magacina utovarimo granate. Naredio je Gašović, a kombi nas je povezao. Po povratku, valjda su naručili 'šešeljevce' sa Ilidže koji su tukli Osmana Hasanovića i njegovog sina i izvadili nož da ga zakolju. Vidio sam Osmana da plače. Pitao sam ga što plače, nakon čega su mi objasnili što se desilo. Mido Hrnjić - toliko su ga izubijali na smrt i izbacili napolje. Durmišević Šehić Hasim – toliko su ga isprebijali da nije mogao ni vode popiti”, kazao je svjedok.

Ponovo se osvrnuo na 22. jun 1992., kada su došli autobusi u koje su ukrcali zarobljenike radi razmjene.

“Zoran Gašović i Branko Mijatović su nam rekli da nas voze na razmjenu. Ja nijesam vidio ali mi je rekao Mujo Musič, sin od amidže, da ga je tukao Zoran Gašović. To mi je rekao kada smo pošli autobusima na razmjenu. Nije mi priao kako ga je tukao. Nije bilo vremena”, rekao je svjedok.

Naveo je da je jedan autobus logoraša iz 'garaže' odvezao prema Ilidži. Kada su autobusom stigli na mostarsku petlju, oni su sami zaključili da od razmjene nema ništa.

“Odvezli su nas na Ilidžu. Zadržali smo se sat i po vremena. Trebali smo da budemo odvedeni na Pale i da budemo pobijeni. Na Ilidži je glavni bio MUP-a Ilidže Tomo Kovač, ali se on nije složio sa time. Vozili su nas noću autobusima bez svijetala, da ne bi ova naša armija sa Butmira gađala. Potom su nas odvezli u kasarnu na “Kulu”. Ulazili su u autobuse i tukli nas. Mehi Isiću su palili cigaretu na vratu. Pošto nas nisu primili na “Kulu” odvezli su nas u kasarnu “Vajner Čiča”… Na platou ispred zgrade smo se nalazili. Ajruri Kerim je dobio udarac automatskom puškom u leđa. Rasporedili su nas u dvije tri prostorije. Pitali su ima li Sandžaklija i Albanaca. Jednog iz Goražda su tukli, čuli su se krici i pucanj. JNA je to radila i ovi četnici. Zoran Gašović nije vozio autobuse sa logorašima. Njegova uloga je bila samo da sprovede. Razmjena nije uspjela. U dvoranu u Hadžićima je 7. septembra bilo 700 logoraša, a narednog dana su doveli civile. Trebalo je da logoraše iz “Silosa” i “Čelebića” da otmu a nas da pobiju. Tu smo bili 11 dana. Tu smo bili mi i civili. Ja sam bio logoraš. Tu mi je bio brat, dva bratića, nevjesta, bratanić… Mlađe muškarce su ostavili jer su im trebali da sijeku drva i pljačkaju. Ovi četnici su ih gonili, nijesu partizani. U dvoranu u Hadžićima smo ostali do 27. oktobra 1992., Došla je naredba od Krajišnika, čuo sam to na suđenju u Hagu, da nas prebace u Semizovac – Svrake. Došao je autobus 27. 10., Gašović i Mijatović. Tu nas je Gašović predao i ne znam ništa više o njemu. Tu sam ostao do petog novembra”, ispričao je svjedok.

Dodao je da je na Lukavici deset njegovih pobijeno.

Odgovarajući na pitanja specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić, svjedok je opisao uslove u “garaži” veliine 3x3 metra, u kojoj je bilo smješteno 50-tak ljudi.

"Ukupno sam u dva navrata bio zatvoren 75 dana. Spisak zatvorenika sam vidio kada sam došao u Lukavicu, i neka lica su bila zaokružena crvenom olovkom. Nisam vidio ko ga je predao. Taj spisak je držao Vojo Vukotić, bio je otpravnik vozova. Ne mogu reći ništa loše o njemu. Dok sam se nalazio u “dvorani” uslovi su bili takvi da sam sa 95 kilograma za šest mjeseci imao 45 kilograma. Od hrane smo imali splačine”, zaključio je svjedok.

Njegovo saslušanje putem video linka će se nastaviti kada se dogovore novi termin svjedočenja sa sudom u Sarajevu.

Sud je zakazao nastavak za 22. okobar, kada će se izvesti pisani dokazi. U optužnici specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić je između ostalog se navodi da je okrivljeni Zoran Gašović vršio preseljenja, porobljavao bosanske Muslimane i učestvovao u ubistvima. To se dešavalo od juna do decembra 1992., kada je vršen sistematski napad vojske Republike Srpske i od paravojnih formacija. Zarobljeni civili su odvedeni u policijsku stanicu opštine Hadžići i takozvanu garažu. Mučio je Zaima Bećirovića mjesec dana, a nakon ispitivanja ga udarao šakom, od čega je izgubio svijest. Udarao je palicom i mučio Avda Hisovića, kao i Aliju Bašića, Adila Bećirovića, Šefka Musića, Mehdi Ibrahima i Smaila, a Ekrema Haskovića prijetio da će ga ubiti. Muja Musića je tukao, dok je 20. 05. 1992., Armina Bećirovića zatvorio u garaži, te udarao pištoljem, puškom i palicom. Suada Musića je porobio bez pravnog osnova, a sve na osnovu vjere i nacionalnosti. Oštećenoj A.K. je stavio nož pod vrat, iscijepao joj košulju i silovao je koaj je bila trudna. U optužnici je navedeno da su držani u nehumanim uslovima. U selu Musići je ubijeno od 10 članova te porodice. Jednom civilu je ugašena cigareta na licu... Potom se Gašoviću na teret stavlja da je zaokružio 49 lica bosanskih Muslimana, koji su odvedeni u kasarnu u Lukavici, od čega njih 48 se vodi kao nestali . U decembru 1992., je prema optužnici, pomogao u prislinom preseljenju iz Hadžića u Vogošću, u čemu je aktivno učestvovao.