Protokoli umjesto elektrana

Dva događaja 20. oktobra - Forum o pravednoj tranziciji u Podgorici i Investiciona konferencija Evropska unija-Crna Gora u Herceg Novom - donijela su mnogo potpisa, preporuka i lijepih riječi, ali ne i ono što Pljevlja čekaju: gradilište, ugovor, posao. Ipak, zaslužuju pažnju, kao i priznanje evropskim partnerima koji su pomogli da se organizuju.

Na Investicionoj konferenciji EPCG je potpisala četiri protokola o saradnji sa potencijalnim stranim investitorima, koji se odnose na razvoj solarnih i vjetroelektrana, skladištenje energije i tehnologije za hvatanje ugljen-dioksida (CO₂). Pravedna energetska tranzicija, uz napuštanje uglja, podrazumijeva i nova radna mjesta za one koji će izgubiti postojeća.

EPCG je i ranije potpisivala slične memorandume sa stranim kompanijama. Sam potpis, dakle, nije novost. Ubjedljivo najvažniji je Memorandum o razumijevanju o projektu energetske tranzicije Pljevalja, koji su potpisali EPCG, Rudnik uglja Pljevlja i Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Predviđa se razvoj solarne elektrane na prostoru termoenergetskog kompleksa, baterijsko i toplotno skladištenje energije i rješenja za daljinsko grijanje.

Nadajmo se da će uključivanje EBRD-a, uz podršku visokih funkcionera EU i šefa Delegacije EU u Crnoj Gori, doprinijeti transparentnijem i konkurentnijem izboru partnera za investicije našeg najvećeg državnog energetskog preduzeća.

Forum o pravednoj tranziciji, koji je organizovao Sekretarijat Energetske zajednice sa njemačkim programom tehničke pomoći GIZ, donio je preporuke mladih o budućnosti rudarskih krajeva. Direktor Sekretarijata Artur Lorkowski upozorio je da tranzicija neće biti održiva ako se o njoj odlučuje bez ljudi koje će pogoditi, te da finansiranje mora biti stabilno i predvidljivo. U suprotnom, pravedna tranzicija ostaće samo na papiru. Za neupućene: direktor EZ je diplomatskim rječnikom poručio da pravedna tranzicija ne smije biti na dnu liste budžetskih prioriteta Crne Gore - kao što je godinama slučaj, ako za nju uopšte ima mjesta u budžetu.

Mladi su tražili podršku lokalnim preduzetnicima, finansiranje i mentorstvo, obrazovanje i prekvalifikacije prema potrebama tržišta rada i učešće lokalnih zajednica u odlučivanju. To su korisne preporuke, ali same po sebi neće otvoriti nijedno radno mjesto.

Možda je najrječitija slika sa ovih događaja ona u kojoj nekadašnji najglasniji promoteri uglja kao temelja naše energetike potpisuju dokumenta o projektima koji treba da nas oslobode upravo tog uglja. Nije bilo svečanog oproštaja od termoelektrane, ali su potpisi i najavljeni projekti rekli više nego sve konferencijske izjave.

Poruka je jasna: vrijeme uglja kao oslonca dugoročnog razvoja energetike je isteklo. Da su naši donosioci odluka imali više znanja i mudrosti, a manje kukavičluka i sklonosti jeftinoj politici, do tog zaključka mogli su doći prije pet godina, kada su preuzeli vlast i upravljanje EPCG. Budućnost zaposlenih u TE Pljevlja i njihovih potomaka bila bi danas mnogo izvjesnija.

Prelomna je bila 2021. godina. Pariski sporazum već je bio na snazi, a evropska i domaća regulativa usmjeravale su energetiku ka oštrom smanjenju emisija. Najavljeni rast cijene CO₂ upozoravao je da velika ulaganja u dugoročno oslanjanje na ugalj nijesu održivo rješenje.

Na to nije upozoravala samo stručna javnost. Ministarstvo kapitalnih investicija je u septembru 2021. ukazalo da bi zbog rasta cijene CO₂ proizvodnja struje u TE Pljevlja mogla postati nekonkurentna. Predložilo je ekonomsku i socijalnu analizu i razmatranje mogućnosti da se novac planiran za ekološku rekonstrukciju uloži u zelenu energiju i investicije koje bi poboljšale ekonomski položaj stanovnika Pljevalja. Dakle, postojala su upozorenja i predlozi za drugačiji put - i unutar same tadašnje Vlade.

Opomene su stizale i iz Energetske zajednice i EU. Njihovi izvještaji ukazivali su da rekonstrukcija neće riješiti ključne probleme usklađenosti rada elektrane sa evropskim zahtjevima. Postojali su i potencijalni investitori zainteresovani za alternative. Primjedbe stručne javnosti i pojedinih NVO, očekivano, nijesu dobile nikakvu pažnju.

Umjesto da se analiziraju alternative i traže partneri za prilagođavanje novoj klimatskoj i energetskoj realnosti, izabrana je ekološka rekonstrukcija TE Pljevlja. Moglo se i moralo znati da taj projekat neće obezbijediti usklađenost rada elektrane sa svim zakonski obavezujućim tehničkim standardima koji su već tada važili.

Prevagnuli su parcijalni interesi na štetu javnog interesa - interesi pojedinaca iz vladajuće većine na štetu kompanije i građana.

Privlačenje investitora i priprema pravedne tranzicije morali su početi 2021, a ne tek sada, kada je napuštanje uglja praktično pred vratima. Odgovorna politika trebalo je blagovremeno da pripremi nove izvore električne energije, pokrene investicije i stvori uslove za nova radna mjesta.

Koliko smo zakasnili, vidi se iz saopštenja o potpisanim protokolima. Razgovori o zajedničkim ulaganjima u nove pogone obnovljive energije još su u ranoj fazi, bez javno predstavljenih projekata spremnih za realizaciju. I generalni direktor Rudnika uglja predstavio je projektne ideje, ali od ideje do finansiranja, ugovora i početka gradnje dug je put.

Dodatni problem je stanje samog Rudnika. Prema dostupnim podacima, prosječan broj zaposlenih porastao je sa 691 u 2020. na 1.168 u 2023. godini. To se teško može pomiriti sa ranijim analizama Fichtnera i Deloittea, koje su u kontekstu ekonomike proizvodnje struje iz uglja ukazivale na potrebu smanjenja troškova, uključujući troškove rada.

Istovremeno, cijena uglja koju Rudnik ispostavlja termoelektrani porasla je sa 24 na oko 38 eura po toni, što je značajno doprinijelo rastu proizvodnih troškova struje iz TE Pljevlja - sa nekadašnjih oko 49 na približno 84 eura po megavat-satu.

Kada se tome doda procijenjeni dodatni teret CBAM-a, evropskog karbonskog nameta na uvoz struje, od oko 74 eura po megavat-satu, nekada profitabilan izvoz struje iz termoelektrane uz zadržavanje cijene od oko 50 eura za domaće tržište više nije održiv poslovni model.

Ogromni gubici termoenergetskog kompleksa opterećuju EPCG i smanjuju njenu sposobnost da ulaže u nove projekte. Zato postoji realan rizik da neki partneri koji su potpisali protokole, očekujući ravnopravno učešće i podjelu rizika, odustanu od saradnje. Tada bi u Crnoj Gori mogli ostati uglavnom oni koji nijesu došli da zajednički ulažu i dijele rizik, već da svoje znanje i opremu prodaju na čisto komercijalnoj osnovi.

Za izgubljeno vrijeme primarno su odgovorne domaće vlasti i uprave EPCG. Ipak, i naši evropski partneri, koji su godinama pružali stručnu i finansijsku podršku, mogli su ranije i odlučnije upozoriti na posljedice pogrešnog energetskog izbora i podržati one koji su nudili alternative.

Da odlučnost evropskih partnera može donijeti rezultate, pokazuje iskustvo sa hidroelektranom Komarnica. Nakon insistiranja na ozbiljnoj analizi, koja je ukazala na velike ekonomske i ekološke rizike, zaustavljeno je nekritičko forsiranje tog projekta, mada nije potpuno formalno-pravno odbačen. Zašto slična odlučnost nije ranije pokazana prema dugogodišnjem iracionalnom insistiranju na uglju? Evropski partneri znali su da pritisak pojedinaca i nevladinih organizacija sam po sebi neće zaustaviti promotere takve politike.

Ovim ne želimo umanjiti doprinos evropskih prijatelja ni značaj protokola sa potencijalnim investitorima, memoranduma sa EBRD-om i preporuka mladih. Naprotiv, sada je važno da se njihova vrijednost dokaže u praksi.

Potrebni su odgovori na jednostavna pitanja: koji će projekti biti realizovani, ko će ih finansirati, kada će početi gradnja i koliko će donijeti novih radnih mjesta? Bez jasnih rokova, obezbijeđenog novca i odgovornosti za sprovođenje, najavljene investicije ostaće samo na papiru.

Pravedna tranzicija ne mjeri se brojem konferencija, potpisanih protokola i lijepo sročenih preporuka. Mjeri se izgrađenim elektranama, održivim preduzećima i ljudima koji imaju posao i razlog da ostanu u svom gradu.

Za ogromnu i nepotrebnu štetu koja je napravljena, odgovornost moraju snositi konkretni donosioci odluka.

Pljevlja su decenijama davala energiju ostatku Crne Gore. Zaslužuju da im država i njeni partneri obezbijede novu ekonomsku budućnost. Da smo počeli prije pet godina, danas bismo otvarali elektrane umjesto da potpisujemo protokole. Ali sada su potrebni odluke, novac, gradilišta i radna mjesta - a ne još jedan protokol.

Autor je ekonomski analitičar

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")