Pjesnik koji je otišao, a da li se vratio: Tijana Rakočević o...

Put iz Mašnice vodio je preko Čakora, kroz Rugovsku klisuru, prema Metohiji. Tim putem je, još kao dječak, Radovan Zogović napustio rodni kraj. Za njim su ostali Lim, planine Gornjeg Polimlja, siromašna porodična kuća i svijet u kojem su gusle bile bliže od knjiga. Pred njim je bio život koji će ga odvesti među uticajne ljude jugoslovenske književnosti i politike, a potom u gotovo potpunu samoću, daleko od javnosti i nekadašnjih prijatelja.

Iz Crne Gore je otišao, ali ona iz njega nikada nije otišla.

Rođen 1907. godine u Mašnici, Zogović je bio jedan od najznačajnijih i najprotivrječnijih crnogorskih pjesnika 20. vijeka. Književnik, revolucionar, komunista i učesnik Narodnooslobodilačke borbe, prošao je put od siromašnog dječaka iz Gornjeg Polimlja do jednog od uticajnih ljudi jugoslovenskog kulturnog i političkog života.

A onda je, poslije sukoba sa partijskim rukovodstvom u vrijeme Informbiroa 1948. godine, postao politički izopštenik. Nekadašnji saborci i prijatelji počeli su da ga izbjegavaju. Čovjek koji je učestvovao u izgradnji novog društvenog poretka našao se pod njegovim nadzorom. Gotovo 16 godina proveo je u društvenoj izolaciji, daleko od javnog života. U tom vremenu, koje je nazivao “kućnim zbjegom”, nastajala je poezija drugačija od njegove ranije, revolucionarne. intimnija, okrenuta samoći, ljudskoj patnji i unutrašnjim preispitivanjima.

Umro je 1986. godine u Beogradu. Prema biografskom zapisu Branka Jokića, Zogović je pred smrt izričito želio da počiva među svojim precima u Dečanima. Njegova urna prenesena je u porodičnu grobnicu, u kojoj su već bili sahranjeni otac Đorđije, majka Milena, brat Radojko i sinovac Vladimir.

Ali Crna Gora, koju je napustio još u djetinjstvu, ostala je u njegovim stihovima. U pejzažima, jeziku, narodnoj poeziji, Njegošu, sjećanjima na zavičaj i nastojanju da se sačuva crnogorska kulturna posebnost.

Četiri decenije poslije njegove smrti ostaje pitanje kakvo mjesto Zogović zauzima u zemlji kojoj je pripadao i kojoj se kroz književnost neprestano vraćao. Koliko ga ima u školskim čitankama, bibliotekama i kulturnom pamćenju? Koliko se čitaju njegove pjesme, a koliko se o njemu govori samo povodom jubileja?

O tome razgovaramo sa književnicom i istraživačicom Tijanom Rakočević, koja je magistarski rad posvetila poeziji Radovana Zogovića i učestvovala u priređivanju njegovih izabranih djela.

“NIJESAM GA PRONAŠLA - ON JE PRONAŠAO MENE”

Šta vas je, kao pripadnicu mlađe generacije istraživača, privuklo poeziji Radovana Zogovića? Šta ste u njegovim stihovima otkrili što nijeste očekivali i zbog čega ste odlučili da upravo njegovom stvaralaštvu posvetite magistarski rad?

Poeziju Radovana Zogovića mi je, možda sramno, tek na studijama, otkrila tada koleginica, a danas najbolja prijateljica, novinarka Marija Mitrović. Bilo je u mojim pjesmama nečeg što ju je na mahove podsjećalo na njegove: ista krv i spazam, onaj gotovo nadzemaljski osjećaj da sopstvena zemlja pulsira u tebi, danonoćno, i da je svaki trenutak tvog života, zogovićevskim rječnikom rečeno, uvijek “vapaj za boljim”; svaka priča - neka strašna ispovijest.

Ne možeš ga čitati ravnodušan. Jednom smo, ne znam iz kog razloga, na vježbama na fakultetu izražajno interpretirali “Internaciju Crne Gore” i zrak u prostoriji uskoro je bio prožet tim zanosom, čulnom pobuđenošću, samrtnom agonijom kroz koju, nepobijeđene, prolaze njegove lirske figure.

Zaljubila sam se u žonglersku lakoću upravljanja sopstvenim jezikom, kao da je riječ o nekoj drevnoj vještini koja se otkriva samo odabranima. Nijesam ga pronašla - on je pronašao mene.

Zogovića često predstavljaju prvenstveno kao revolucionara, ideologa i političkog stradalnika. Koliko je takva biografija potisnula njegovu poeziju? Može li se Zogović danas čitati bez stalnog vraćanja na 1948. godinu, Informbiro i političke sukobe?

Njegova poezija je neodvojiva od njegove biografije: ova posljednja, iako naizgled bez i tračka svjetlosti, oblikovala je prvu kao što mramor tek među dvije dijamantske glave dobija posebnu teksturu i sjaj. Čak i u poemama za koje su mu poslužili konkretni istorijski događaji, “Pjesme Ali Binaka”, “Knjažeska kancelarija”, “Mleci” - uvijek je duboko univerzalan, zainteresovan za aritmetičku sredinu, do granica opsesivnosti usmjeren na sve što je u stvarima ljudsko i poslovično. Radovana osjećaš čak i onda kad ništa ne razumiješ.

Međutim, čini se kao da je njegova angažovana poezija zaklonila cijelo jedno polje koje se, potpuno pogrešno, posmatra kao korpus niže vrijednosti - mislim na ljubavnu poeziju.

Kad kaže: “Volio sam te. Tako u zdrava čovjeka zdravi organ/živi: život je, radi, a gotovo se ne osjeća”, on nastoji da nizom jezičkih bravura ispliva iz bujice nesvakidašnjih riječi i svoj ljubavni agnst predstavi kao stvar od sporednog značaja. Paradoksalno, upravo tada svaki otkucaj pjesme postaje još jedno nezacijeljeno mjesto. To je pravi, nepatvoreni Radovan.

CRNA GORA U JEZIKU, PEJZAŽIMA I SJEĆANJIMA

Koliko su Crna Gora, njeni pejzaži, istorija, jezik i usmena tradicija prisutni u Zogovićevoj poeziji? Može li se u njegovim stihovima prepoznati trajna vezanost za rodni kraj, uprkos tome što je najveći dio života proveo izvan Crne Gore?

U svojoj knjizi polemičkih spisa “Na poprištu” iz 1947. godine Zogović kaže: “Takav kakav sam kao pisac, ja sam, suvišno je valjda i reći, crnogorski pisac”.

Iako ne držim da je nacionalna samoidentifikacija, u njegovom i bilo čijem slučaju naročito važna, ona ipak govori o njegovoj duboko ukorijenjenoj potrebi za pripadanjem, koja čak nije morala biti ni izrečena da bismo je jasno vidjeli: njegova poezija i proza premrežene su autentičnim crnogorskim motivima, leksikom, metaforikom i referencama na usmenu kulturu - u tolikoj mjeri da se nekad čini da je nemoguće voljeti neku zemlju takvom, bezmjernom silinom.

Ali ne treba zaboraviti da je on u Crnoj Gori proveo one ključne godine, kojih se sjećaš i kao odveć star čovjek, pa kad u “Postajanju i postojanju” govori o svojoj majci, sjeća se da je “rublje u cijeđu i sve vuneno u sjeri prala”.

Njegova svijest je formatirana ovdašnjim osjećanjem života, a njegovo jezičko izražavanje svodi se na jedan, posve prepoznatljiv sociolekt.

Zogović je gotovo16 godina proveo u političkoj i društvenoj izolaciji. U kojoj mjeri se to iskustvo odrazilo na njegovu poeziju? Da li je pjesnik iz perioda “kućnog zbjega” književno drugačiji od predratnog, revolucionarnog Zogovića?

To je prilično kompleksna tema s obzirom na činjenicu da Zogoviću nije bilo omogućeno da u izolaciji bilo šta objavi (osim prevoda i, u sopstvenom izdanju, “Pjesama Ali Binaka”), ali i da, po sopstvenom priznanju, “normalno književno radi”.

Samim tim, teško je posve precizno pratiti razvojni luk njegove književne produkcije.

Imajući privilegiju da sa glavnim urednikom Pavlom Goranovićem i Majom Malbaški, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, priredim prva dva toma “Izabranih djela Radovana Zogovića” (poezija i proza, 2019), susrela sam se s mnoštvom datiranih pjesama, među kojima mi je jedna, posve drukčija od revolucionarnih, posebno privukla pažnju - “Šta ste od grada učinili”, iz 1974. godine.

U njoj lirski subjekat lamentira nad betonizovanim gradom (gradovima) i, posve angažovano, skreće pažnju na ekološke implikacije pretjerane gradnje, kao kakav savremeni pjesnik koji odgovara na konkursne zahtjeve.

“ALI BINAKA” JE PJESMA PROGNANIH I RASELJENIH

Zogović je pisao o nepravdama prema Albancima u vrijeme kada to nije bilo ni politički ni društveno jednostavno. Kako danas čitate “Pjesme Ali Binaka”? Da li je njihova vrijednost prvenstveno u književnom izrazu ili i u univerzalnoj poruci o pravima, dostojanstvu i stradanju drugih?

Rekla bih: i jedno i drugo. To je pjesma prognanih i raseljenih, pjesma nevoljnika, ona koja svojom aktuelnošću i značajem nadilazi skliske balkanske bogaze.

Istovremeno, to je pjesma osvete i optimizma, pjesma budućnosti koja se izliva iz svake rane.

Mogu da zamislim kako starac nasred spaljenog sela u Palestini tolkuje svojim potomcima kao što to čini Ali Binak Ziz Nimoniju: “Mi posječeni, mi što se branimo i mladimo/u deset omlada, listamo u tri noža (...)/mi smo tu, i bićemo - da selišta izrastaju u sela”.

To je “Ali Binak” danas i, uopšte, dok god svijet postoji.

“VEĆINA DJELA POTPUNO NEISTRAŽENA”

Koliko je Radovan Zogović danas prisutan među mlađim čitaocima i istraživačima u Crnoj Gori? Da li je riječ o pjesniku koji je ostao u akademskim krugovima ili njegovo stvaralaštvo ima potencijal da zainteresuje i savremenu čitalačku publiku?

Kruži vrlo neutemeljena fama o Zogoviću kao o “teškom, nerazumljivom” pjesniku koji “izmišlja riječi” i zadaje glavobolje čitaocima i naučnicima, ali bih rekla da je tako doživljen jer zahtijeva tek nešto više truda, razmišljanja, poznavanja specifičnih istorijskih okolnosti.

Djela koja smo čitali kao mladi ljudi one koji danas stasavaju bacaju u amok - kratak fokus, slaba koncentracija i traganje za brzim, zabavnim sadržajima koji umiruju receptore ne idu naruku izazovnijoj literaturi u cjelini.

Iako je riječ o najznačajnijem crnogorskom pjesniku XX vijeka, većina njegovih djela je potpuno neistražena, a prosječan čovjek i ne zna ko je to.

Međutim, jedna stvar mi daje nadu: kada sam, zajedno sa Aleksandrom Vuković, u Kolašinu 2019. godine prvi i posljednji put organizovala Festival “Dani Radovana Zogovića”, jedan njegov segment bio je rezervisan za učeničke interpretacije njegove poezije.

Nikad prije nijesam bila tako srećna i ispunjena pomišlju da radimo nešto zaista važno za Radovana i za svoju zemlju, a istovremeno, nikad prije nijesam bila tako konsternirana činjenicom da lični napor jednostavno nije dovoljan.

“LIČNI NAPOR NIJE DOVOLJAN”

Šta bi današnja Crna Gora trebalo da uradi da Zogović ne ostane samo ime iz književne istorije? Da li su važnija nova izdanja, prisustvo u školskim programima, digitalizacija zaostavštine ili savremena tumačenja koja bi njegovu poeziju približila mladima?

Mislim da je, a to ne važi samo za njega, ključno osmisliti nove modele prenošenja znanja prilagođene mlađoj populaciji koja vjerovatno nikada neće samoinicijativno posegnuti za knjigom (i ne, pod time ne mislim da bi u te svrhe bio od pomoći AI hologram koji na TikToku čita Zogovićevu poeziju).

Ali, još važnije, istrajnim dodjeljivanjem, primjera radi, Trinaestojulske nagrade osrednjim piscima iznova i iznova šaljemo jasnu poruku - da je to nova, apsolutna mjera stvari, krajnje neupitna, originalna u svojoj izvedbi i, ako smijem, do srži maliciozna; njen je cilj da se vrijedno i bezvrijedno zauvijek izmiješaju.

Radovan i en-en lice, jedan pored drugog.

Dijete ne može samo izgraditi književni ukus, ali dopuštanjem da šund sadržaj postane dio svakodnevice činimo da ono bira isključivo ono što može da razumije.

Odgovornost je na kritičarima, teoretičarima, ali i na novinarima, koji pružaju dragocjeni prostor amaterima, skribomanima, egzibicionistima, visokim funkcionerima Fejsbuk zajednica, samoproglašenim književnim autoritetima i vlasnicima diskonta koji su oformili sopstvena udruženja putem kojih dijele književne nagrade.

Nijeste stigli ni da se počešete po glavi, već je svršeno - ne možete ih više istjerati iz savjeta, upravnih odbora i komisija za raspodjelu državnog novca.

Kad svemu tome stanemo na kraj, možda ostane malo prostora i za - da oprostite - Radovana Zogovića.