Izbori koji bi mogli da promijene lice Evrope

Raspisujući prošle sedmice vanredne parlamentarne izbore u Španiji, premijer Pedro Sančez je poručio da će Španci uskoro morati da odluče hoće li ostati uz njegovu ljevičarsku vladu ili se "pridružiti talasu krajnje desnice".

Izbori zakazani za 29. novembar mogli bi da označe prekretnicu u španskoj politici nakon osam godina socijalističke vlasti, budući da istraživanja javnog mnjenja ukazuju na jasnu većinu za konzervativnu Narodnu partiju (PP) i njenog potencijalnog koalicionog partnera, nacionalističko-populistički Voks.

Ti izbori označavaju i početak intenzivnog izbornog ciklusa kakav Evropa nije vidjela čitavu generaciju. U razmaku od 12 mjeseci na birališta će izaći građani četiri od pet najmnogoljudnijih članica Evropske unije, kao i još četiri manje države.

Ovako zgusnut izborni kalendar uticaće na EU jer će pažnju nacionalnih vlada usmjeriti na predizborne kampanje, a lidere učiniti manje spremnim na kompromise o osjetljivim pitanjima, poput budžeta Unije, iz straha da bi tokom kampanje mogli biti optuženi za izdaju nacionalnih interesa.

Međutim, ovaj veliki izborni ciklus nije neuobičajen samo zbog kratkog vremenskog razmaka između izbora.

"Prilično je neobično što se svi ovi izbori održavaju u isto vrijeme, ali i to što se u različitim zemljama odvijaju veoma, veoma slični politički procesi", kaže Mark Leonard, direktor Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR).

Zajednički trendovi su upečatljivi. Primjetno je široko pomjeranje biračkog tijela udesno, kao i sve veća spremnost stranaka desnog centra da dijele vlast sa rivalima iz krajnje desnice, čime se napušta dosadašnja politika takozvanog zaštitnog zida, odnosno odbijanja saradnje s tim strankama. I sama krajnja desnica je postala radikalnija pojavom novih političkih snaga, poput Nacionalne budućnosti u Italiji i Konfederacije poljske krune (KKP) u Poljskoj. Istovremeno, etabliranije stranke, poput Alternative za Njemačku (AfD), postaju sve ekstremnije ili odbijaju da ublaže svoje stavove čak i kada se približavaju vlasti.

Natali Toči, profesorka na evropskom kampusu Škole za napredne međunarodne studije Univerziteta Džons Hopkins u Bolonji, kaže da, ukoliko bi nacionalistička desnica istovremeno došla na vlast u Španiji, Francuskoj, Poljskoj i Italiji, "ne mislim da je pretjerano reći da bi to bio kraj Evropske unije kakvu poznajemo".

Španija će otvoriti ovaj izborni ciklus (Bugari će 25. oktobra birati predsjednika, ali ta funkcija ima ograničena ovlašćenja), dok bi ga Italija, barem teoretski, mogla zaključiti izborima koji treba da budu održani najkasnije do decembra naredne godine, mada je vjerovatno da će biti raspisani ranije.

U međuvremenu će u Francuskoj biti održani predsjednički i parlamentarni izbori, koji bi mogli biti najznačajniji u čitavom ciklusu, kao i parlamentarni izbori u Poljskoj. Estonija, Finska, Grčka i Slovačka takođe će naredne godine birati nove parlamente.

U ovaj izborni ciklus mogla bi se uključiti i Njemačka. Iako u toj zemlji ove godine nema izbora na nacionalnom nivou, izbori u tri pokrajine u aprilu mogli bi da ugroze opstanak kancelara Fridriha Merca na vlasti. Njegov položaj je sve nesigurniji nakon što je njegova Hrišćansko-demokratska unija (CDU) prošlog mjeseca pretrpjela težak poraz na pokrajinskim izborima u istočnoj Njemačkoj.

Ukoliko bi nacionalistička desnica istovremeno došla na vlast u Španiji, Francuskoj, Poljskoj i Italiji, "ne mislim da je pretjerano reći da bi to bio kraj Evropske unije kakvu poznajemo

U Španiji PP nije isključila saradnju s Voksom, uključujući formiranje koalicije, a te dvije stranke već zajedno vladaju u nekoliko regionalnih administracija.

U Francuskoj je Marin le Pen, liderka krajnje desničkog Nacionalnog okupljanja, ubjedljivi favorit na predsjedničkim izborima, dok su njeni protivnici iz tradicionalnih stranaka podijeljeni i ne uspijevaju da pridobiju birače.

Đorđa Meloni, nacionalistička populistkinja koja Italijom uglavnom upravlja kao tradicionalna konzervativka, ima dobre izglede da osvoji drugi mandat, ali bi mogla biti primorana da u svoju koaliciju uključi Nacionalnu budućnost, koju predvodi proruski orijentisani bivši general Roberto Vanači.

U Poljskoj se nacionalistička stranka Pravo i pravda (PiS), koja je bila na vlasti od 2015. do 2023. godine, ovog ljeta podijelila na dvije frakcije i ubrzano gubi podršku u korist dvije radikalnije desničarske stranke – Konfederacije i ksenofobne i antisemitske Konfederacije poljske krune (KKP), koju predvodi Gžegož Braun. Ipak, prema nedavnom istraživanju javnog mnjenja, te četiri desničarske stranke zajedno uživaju podršku 47 odsto birača i još bi mogle da odnesu pobjedu na izborima.

EU se i ranije suočavala s nacionalističkim populistima među svojim liderima, kao kada se tadašnji mađarski premijer Viktor Orban suprotstavljao Uniji po brojnim pitanjima i pokušavao da je ucjenjuje u vezi s podrškom Ukrajini. Međutim, posljedice predstojećeg izbornog ciklusa mogle bi biti znatno ozbiljnije.

"Krajnja desnica predstavlja problem za Evropu već više od decenije", kaže Čarls Grant, direktor Centra za evropske reforme.

"Ali problem postaje sve ozbiljniji. Biće sve teže pronaći način da se on zaobiđe, kao što je EU činila u slučaju Viktora Orbana. Problem će postati sistematičniji i ozbiljniji."

"Naši ljudi na prvom mjestu"

Posljednji put tako široko političko usaglašavanje zabilježeno je prije jedne generacije.

U novembru 1998. godine Gerhard Šreder je kao njemački kancelar prvi put otputovao u zvaničnu posjetu inostranstvu, u London, gdje je sa Tonijem Blerom pronašao zajednički jezik o idejama "trećeg puta" u socijaldemokratiji, koji je spajao ekonomski liberalizam i socijalnu pravdu.

U to vrijeme stranke lijevog centra bile su na vlasti u 11 od tadašnjih 15 članica EU, a u još dvije učestvovale su u vladajućim koalicijama. Pojedini socijalisti tradicionalnijih uvjerenja, poput Francuza Lionela Žospena, negodovali su zbog centrističke politike Blera i Šredera, ali su političku inicijativu imali samoproglašeni modernizatori, koji su s druge strane Atlantika imali i moćnog ideološkog saveznika u američkom predsjedniku Bilu Klintonu.

Bilo je to i vrijeme optimizma i napretka u Evropi. Ekonomija je snažno rasla, a EU je napredovala ka skorom uvođenju zajedničke valute.

Tri decenije kasnije, tradicionalne proevropske političke snage našle su se na udaru. Ekonomija je uglavnom slaba, životni standard građana opada, javne finansije su pod velikim opterećenjem, a problemi u vođenju javnih politika djeluju gotovo nerješivo.

Sada, kako kaže Leonard ECFR-a, evropske nacionalističke i antiimigracione stranke imaju osjećaj da im istorijske okolnosti idu naruku i da u Donaldu Trampu imaju još jednog američkog predsjednika koji im utire put.

Zašto se politički tokovi u Evropi kreću u istom pravcu?

Mnogi faktori koji oblikuju izborne trendove u Evropi su isti, kaže Katrin de Vris, profesorka političkih nauka na Univerzitetu IE u Madridu i stručnjakinja za komparativnu politiku.

Dugoročne demografske i društvene promjene oslabile su lojalnost birača političkim strankama. Partijski sistemi su se usitnili, a društvo je sve više polarizovano. U Francuskoj bi, na primjer, u drugi krug predsjedničkih izbora mogli da uđu kandidati krajnje desnice i krajnje ljevice. Percepcija politike postala je znatno negativnija, dijelom zbog društvenih mreža i nestajanja medija u kojima se informacije profesionalno uređuju i provjeravaju.

Zbog svega toga, Evropa se sada suočava s nezabilježenom nestabilnošću biračkih opredjeljenja. Sve više građana na uzastopnim izborima glasa za različite stranke. Birači, naročito mlađi, sve više se ponašaju kao kritički nastrojeni potrošači, kaže De Vris. Takvo tržište glasova pogoduje političkim preduzetnicima koji nude privlačne, jednostavne poruke.

"Radikalna desnica je u vrijeme ogromne političke neizvjesnosti uspjela da ponudi veoma jasan pravac: 'Naši ljudi biće na prvom mjestu, ispred migranata, nadnacionalnih institucija i pomoći Ukrajini'", dodaje ona.

U međuvremenu, kako kaže De Vris, tradicionalne političke stranke gube podršku birača zbog nedostatka ideološke jasnoće i rješenja za probleme javnih politika.

Percepcija politike postala je znatno negativnija, dijelom zbog društvenih mreža i nestajanja medija u kojima se informacije profesionalno uređuju i provjeravaju

Nakon što je Mercova Hrišćansko-demokratska unija (CDU) prošlog mjeseca pretrpjela težak poraz na pokrajinskim izborima u Saksoniji-Anhalt i Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji, on je priznao da demohrišćani "više nemaju zadovoljavajuće odgovore na previše pitanja".

Među evropskim nacionalističko-populističkim i krajnje desničarskim strankama postoje brojne razlike u političkim stavovima, naročito kada je riječ o odnosima s Rusijom. Te podjele otežavaju njihovu saradnju. Tako, na primjer, stranke radikalne desnice pripadaju trima različitim političkim grupama u Evropskom parlamentu.

Međutim, kako kaže Leonard iz ECFR-a, te stranke imaju upadljivo mnogo sličnosti u nekoliko važnih aspekata.

Zajednička im je kritika neuspjeha liberalizma i globalizacije, koju kombinuju s "političkim preduzetništvom u kriznim vremenima", prilagođavajući svoje djelovanje aktuelnoj krizi.

Njemačka AfD je počela kao pokret koji se protivio finansijskom spasavanju Grčke i drugih južnih članica EU tokom dužničke krize u eurozoni. Tokom migrantske krize 2015. i 2016. godine prerasla je u antiimigracionu stranku, za vrijeme pandemije priklonila se protivnicima vakcinacije, a sada koristi nagli rast cijena energenata za kampanju protiv zelene tranzicije i za približavanje Rusiji.

Takve stranke nastoje da pridobiju birače koji ne osjećaju koristi od globalizacije, naročito slabije obrazovane pripadnike radničke klase.

Osim toga, suštinu njihovog političkog programa čini ponovno jačanje nacionalne kulture i državne kontrole. To se, na primjer, ogleda u politici davanja prednosti francuskim državljanima pri ostvarivanju prava na socijalnu pomoć, zapošljavanju ili dodjeli javnih ugovora u odnosu na strane državljane, čak i one koji imaju dozvolu boravka.

Konačno, sve su to stranke koje su nastale u digitalnom dobu i dobro se snalaze u informacionom prostoru kojim upravljaju algoritmi, gdje provokacije privlače pažnju i donose preglede.

"Iako se često međusobno ne podnose i njihovi odnosi su veoma složeni, one mnogo uče jedne od drugih i koriste veoma slične političke strategije", kaže Leonard. "Sve prate šta rade druge stranke, kojim se temama bave, kako vode kampanje i kako koriste nove medije. Imaju mnogo toga zajedničkog u načinu političke komunikacije."

Takođe nastoje da pronađu inspiraciju u uspjesima drugih stranaka.

Tokom kampanje za vanredne izbore u južnoj Italiji prošlog mjeseca, Vanači je izjavio da bi pobjeda njegove Nacionalne budućnosti bila "naša Saksonija", aludirajući na ubjedljivu pobjedu AfD-a na pokrajinskim izborima u Saksoniji-Anhalt početkom septembra. Međutim, Vanačijeva stranka nije uspjela da osvoji mandat.

Na putu sukoba s Briselom

Rastuća podrška krajnjoj desnici već godinama pomjera stranke i vlade desnog centra još više udesno, naročito kada je riječ o imigraciji i azilu, pri čemu one sve češće dovode u pitanje međunarodne i evropske pravne obaveze svojih država.

Isti trend zahvatio je i stranke lijevog centra, posebno u Danskoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji, koje su znatno pooštrile stavove prema imigraciji i/ili integraciji migranata.

Međutim, sada se i same nacionalističko-populističke stranke pomjeraju još više udesno pod pritiskom radikalnijih konkurenata, poput Vanačija, koji je optužio premijerku Đorđu Meloni za izdaju.

"Kada je radikalna desnica već na vlasti, kako da ponudi nešto novo? Tako što će postati još ekstremnija?", kaže De Vris.

U nastojanju da učvrsti podršku na desnom krilu i suprotstavi se Vanačiju, Meloni je, po svemu sudeći, dodatno naglasila svoju desničarsku političku orijentaciju. Ranije ovog ljeta sukobila se sa socijalističkom vladom Španije oko ilegalne imigracije, a u školama je zabranila nošenje burke, koja pokriva cijelo tijelo, i vela koji prekriva lice.

U Briselu i drugim evropskim prijestonicama Meloni se smatra primjerom kako nacionalistički populisti ublažavaju stavove kada dođu na vlast. Kao premijerka, uglavnom se pridržavala političkog kursa Brisela, poštovala fiskalna pravila EU, sarađivala s Evropskom komisijom i drugim evropskim liderima. Takođe je snažno podržavala Ukrajinu.

"Politika ponekad donosi iznenađujuće obrte", kaže poljski ministar vanjskih poslova Radoslav Sikorski. "Cijenimo, na primjer, premijerku Meloni i njene stavove."

Međutim, nije sigurno da će model ublažavanja stavova koji je prihvatila Meloni opstati, s obzirom na konkurenciju koju joj predstavlja Vanači. Osim toga, bliži se kraju program EU za oporavak Italije od pandemije, vrijedan 200 milijardi eura, koji je Briselu davao značajan uticaj na Rim.

Druge krajnje desničarske stranke dovode u pitanje očekivanja da će neizbježno ublažiti stavove kako se budu približavale vlasti. Štaviše, one Meloni smatraju izdajnicom. AfD ima dobre izglede da dođe na vlast u Saksoniji-Anhalt, iako je njemačka unutrašnja obavještajna služba njen ogranak u toj pokrajini proglasila "desničarskom ekstremističkom organizacijom". Austrijska Slobodarska partija postala je još radikalnija pod vođstvom Herberta Kikla i ubjedljivo vodi u istraživanjima javnog mnjenja, s podrškom od 39 odsto.

Marin le Pen u Francuskoj preduzela je određene korake ka ublažavanju stavova. Više od decenije nastoji da popravi imidž stranke uklanjanjem otvoreno rasističkih elemenata. U posljednje vrijeme pokušava i da ojača kredibilitet Nacionalnog okupljanja u oblasti javnih finansija, obavezujući se na poštovanje pravila o budžetskom deficitu i javnom dugu sličnih onima u EU, koja je njena stranka do sada odbacivala.

U drugim pitanjima, međutim, Le Pen ostaje radikalna i odlučna da se suprotstavi EU. Ako bude izabrana za predsjednicu, obećala je da će naredne godine smanjiti uplatu Francuske u budžet EU za 11 milijardi eura, čime bi ušla u sukob s Briselom i drugim evropskim prijestonicama.

Ona bi povukla Francusku iz zajedničke politike azila EU i jednostrano odustala od pojedinih pravila jedinstvenog tržišta, dok bi francuskim kompanijama dala prednost pri dodjeli javnih ugovora. Takođe bi nastojala da izmijeni francuski ustav kako bi utvrdila primat francuskog prava nad pravom EU.

Nacionalno okupljanje je prije nekoliko godina odustalo od politike izlaska iz eurozone i EU, ali bi sprovođenje njegovih sadašnjih politika u praksi predstavljalo djelimično napuštanje EU.

Mudžtaba Rahman, direktor za Evropu u konsultantskoj kompaniji Eurasia Group, kaže da je i dalje moguć povoljan ishod ovog izbornog ciklusa za EU, u kojem bi politički centar, predvođen premijerom Donaldom Tuskom, zadržao vlast u Poljskoj, dok bi Meloni, nakon ponovnog izbora, nastavila da vodi pragmatičnu politiku.

Vlada PP i Voksa mogla bi čak da doprinese većem jedinstvu EU, jer bi Španija bila spremnija da se suprotstavi kineskoj trgovinskoj praksi ili poveća izdvajanja za odbranu, u skladu sa stavovima tradicionalnih proevropskih političkih snaga, dodaje Rahman.

"Po mom mišljenju, sve zaista zavisi od toga šta će se dogoditi u Francuskoj", kaže Rahman.

Čak i ako ne uspije da osvoji parlamentarnu većinu, Le Pen bi kao predsjednica imala direktan mandat birača i znatna ovlašćenja, koja, na primjer, Meloni nema. Imala bi snažan uticaj u Evropskom savjetu, koji okuplja lidere 27 članica EU i određuje strateški pravac Unije i njenu spoljnu politiku.

Ukrajina bi mogla da bude najveći gubitnik. Le Pen je najavila da bi obustavila bilateralnu pomoć Kijevu, osim pomoći za vojnu obuku. Skeptična je prema sankcijama Rusiji, a izjavila je i da nikada ne bi pristala na članstvo Ukrajine u EU, niti na prijem bilo koje druge nove članice.

"Najviše me brine Ukrajina", kaže Rahman, ukazujući na sve manju spremnost širom EU da se Kijevu obezbijedi dodatna finansijska pomoć ili omogući brži prijem u Uniju. "Tu se, čini se, osjeća sve veći zamor – politički zamor, zamor javnog mnjenja, ali i zamor kada je riječ o kreiranju politika."

U Evropskom savjetu, Le Pen bi kao predsjednica mogla da formira blok s drugim evroskeptičnim liderima, poput češkog premijera Andreja Babiša, slovenačkog Janeza Janše ili bugarskog premijera Rumena Radeva, koji su do sada sarađivali s Briselom, ali su, u najboljem slučaju, uzdržani kada je riječ o podršci Ukrajini. Le Pen i Meloni bi takođe mogle da udruže snage.

"Ako svi budu na vlasti, moći će sebi da priušte mnogo radikalnije stavove nego kada bi samo jedan od njih bio na vlasti", kaže Natali Toči. "Ovdje nije riječ samo o brojnosti, već i o kvalitativnoj promjeni. Kada dostignu kritičnu masu, moći će potpuno da skinu maske. Više neće morati da se pretvaraju da su umjereni."

Priredila: A.Š.