Vrhunac Trampove moći je prošao

Na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija prošlog mjeseca, američki predsjednik Donald Trump održao je govor u kojem je slavio svoje uspjehe. Deceniju nakon što je pristalicama poručio da će nizati toliko pobjeda da bi im “pobjeda moglo biti i preko glave”, iznio je spisak svojih dostignuća: okončanje osam ratova, obračun s “nasilnikom Bliskog istoka” u Iranu, postizanje dogovora s Danskom o Grenlandu i hapšenje venecuelanskog “odmetničkog diktatora” Nicolása Madura.

Trampu se mora priznati da su neki od tih uspjeha značajni. Tokom njegovog mandata postignuto je krhko, ali važno primirje u Gazi. Njegova intervencija u Venecueli, iako protivna međunarodnom pravu i sada predstavljena prvenstveno kroz prizmu “plijena” u vidu prirodnih resursa te zemlje, uklonila je dugogodišnjeg protivnika SAD-a i otvorila mogućnost - makar još daleku - da se u Venecueli prvi put poslije više od deset godina održe slobodni i pošteni izbori.

Ali njegov govor otkrio je i nešto drugo: sve izraženije granice njegove moći dok ulazi u završnu fazu predsjedničkog mandata, u kojoj više ne može da računa na novi izborni ciklus, dok mu podrška javnosti naglo opada, a sve češće ima posla i sa liderima čiji će mandati trajati znatno duže od njegovog. Tramp, dosad najmoćniji i najnepredvidljiviji akter na međunarodnoj sceni, prošao je vrhunac svoje sposobnosti da uzdrma međunarodni poredak.

Dokazi da njegov uticaj slabi vidljivi su u svim ključnim oblastima njegove politike: carinama, ratu s Iranom i sprovođenju imigracionih mjera. Ranije ove godine, Vrhovni sud SAD poništio je njegovu odluku da se pozove na vanredna ovlašćenja kako bi uveo carine. Ali, granice svoje moći Tramp je osjetio još ranije, tokom kratkotrajnog trgovinskog rata s Kinom. Peking je na američke carine od 145 odsto odgovorio sopstvenim carinama od 125 odsto i obustavom izvoza ključnih minerala.

Zbog toga Tramp ne samo da je ublažio svoju politiku prema Kini već je i gotovo potpuno preokrenuo dotadašnji kurs. Tokom nedavne posjete kineskog predsjednika Sija Đinpinga Vašingtonu priredio mu je izuzetno svečan doček. Čak ga je dočekao na aerodromu - prvi put od 1962. da je neki predsjednik SAD tako dočekao stranog lidera u okviru državne posjete - a ponudio je i prodaju američkog oružja Kini (što bi predstavljalo kršenje američkog zakona).

Slično tome - kada je Tramp pokušao da pojača trgovinski pritisak na Kanadu, kanadski premijer Mark Karni odgovorio je uvođenjem uzvratnih carina i novom strategijom zasnovanom na ulozi “srednjih sila”. Tramp je ispravno procijenio da SAD imaju snažnu ekonomsku polugu u odnosima s Kanadom, s obzirom na to da više od 70 odsto kanadskog izvoza odlazi na američko tržište. Ipak, potcijenio je neravnotežu moći između sebe, nepopularnog lidera kojem su preostale još samo dvije godine mandata, i Karnija, čija bi podrška veća od 60 odsto mogla da mu obezbijedi još mnogo godina na vlasti. Kanada sada razmišlja još ambicioznije: ona nastoji da produbi veze s Evropskom unijom i da u tu inicijativu uključi i druge zemlje, poput Australije i Ujedinjenog Kraljevstva.

Tramp se sa sličnim ograničenjima suočio i u ratu s Iranom. Pokušao je da izvede brzu promjenu režima, a da pritom ne angažuje kopnene snage neophodne za takav poduhvat. Njegova administracija potom je bila zatečena iranskim preuzimanjem kontrole nad Hormuškim moreuzom, a pokazalo se da nije u stanju da postigne trajan dogovor o njegovom ponovnom otvaranju. Situaciju dodatno otežava to što Iranci više ne vjeruju američkim sporazumima. Uostalom, upravo je Tramp poništio prvobitni nuklearni sporazum koji su SAD tokom mandata Baraka Obame sklopile sa Iranom, a zatim napao tu zemlju dok je aktivno pregovarala o novom sporazumu.

Iran sada nastoji da nadživi Trampovu administraciju, računajući da će ekonomski pritisak izazvan zatvaranjem moreuza, zajedno sa slabljenjem njegovog političkog kapitala, na kraju primorati američkog predsjednika da ponudi veće ustupke. Tramp pokušava da pokaže kako neće odustati: prijeti da će “uništiti” Iran, poručuje da eventualni poraz na međuizborima neće promijeniti njegovu strategiju i šalje dodatne snage na Bliski istok. Iran, međutim, ne popušta.

Ni na unutrašnjem planu Trampova ključna imigraciona politika ne prolazi bez otpora. Ranije ove godine, operacija “Metro Surge” u Minesoti izazvala je masovne nemire, pa je Tom Homan, zadužen za nadzor nad graničnom politikom, morao i da je obustavi. Sada se i republikanci u Kongresu sve više udaljavaju od Trampa. Mnogi od njih u novembru izlaze na izbore za novi mandat, a zbog predsjednikovog sve slabijeg rejtinga suočavaju se s malim izgledima za pobjedu. Čak i Džim Džastis, dugogodišnji Trampov saveznik u Senatu, koji razmatra kandidaturu za guvernera Zapadne Virdžinije, sada tvrdi da administracija “nešto radi pogrešno” u sprovođenju imigracione politike.

Tramp, naravno, i dalje ima značajan uticaj na svjetskoj sceni: na čelu je najmoćnije vojske na svijetu, a američka privreda bilježi snažan rast. Ipak, kako se jaz između njegovih ambicija i mogućnosti da ih ostvari sve više produbljuje, smanjuju se i rizici koje njegova politika nosi za ostatak svijeta. Jedini izuzetak je vještačka inteligencija, oblast u kojoj njegova sposobnost da uzdrma međunarodni poredak postaje sve veća.

Tramp je odbacio mogućnost regulisanja vještačke inteligencije kako bi SAD “pobijedile” Kinu u toj trci, uprkos sve učestalijim bezbjednosnim incidentima koje dokumentuju američke kompanije poput OpenAI-ja i Anthropica - od pokušaja korisnika da razviju biološko oružje do hakerskih pohoda. Time je gotovo izvjesno da će prije ili kasnije doći do krize izazvane vještačkom inteligencijom. Kao i u slučaju trgovinske politike, Irana i sprovođenja imigracionih mjera, takav razvoj događaja mogao bi da izmakne kontroli na načine koje je sada nemoguće predvidjeti. To pruža još jedan dokaz ograničenosti Trampove moći u posljednjim godinama njegovog predsjedničkog mandata.

Autor je osnivač i predsjednik Eurasia Group i GZERO Media; član je Savjetodavnog tijela UN za vještačku inteligenciju

Copyright: Project Syndicate, 2026.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")