Unutrašnja blokada: Fundamentalistički liberalizam bez želje

Preokreće li se permisivnost u vlastitu suprotnost, u zabran koji u simboličkom poretku zastupa Ime-Oca/Zakon, ono što suspenzuje užitak (jouissance) koji ne dolazi bez viška? Uglavnom, kulturni teoretičari, bez, kako sami ističu, potrebe za ikakvom redukcijom, uviđaju da je Kultura način formalnog, čisto spoljašnjeg upražnjavanja vjerovanja u određenje stvari koje nije nužno smatrati ozbiljnim: heteroseksualni dominantni diskurs upitno je da li može nametnuti realnost u kojoj je on univerzalan, partikularan je svaki koji je manjinski, dok je singularan n-ti pol. Pa ipak, kako bi učvrstili biračko tijelo u ideologiji postojanja nekakvog bjelačkog supremacizma, konzervativni republikanci su putem zakona (S2) proglasili da postoje samo dva pola, muški/ženski, a sve ostalo smatraju fundamentalnim liberalizmom, “kulturom” Woke koja paranoično prokazuje da je svaki subjekt neslobodan ukoliko sam sebi u nekim stvarima etički postavi zabrane/ograničenja.

Unutar simboličkog poretka uvijek se već stvari transferuju na Drugog: on je taj koji vjeruje u postojanje više i daleko duhovnije supstancije/inteligencije, koji doista doživljava državu kao poseban, izvandruštveni entitet kroz koji ono samo zadobija smisao, koji smatra da će se napredak tehnologije preokrenuti u ljudsku korist itd., što nedvosmisleno ukazuje da postoji interpasivnost u smislu zastupanja nečeg kroz Drugog za sve nas, a to je, dakle, veliki Drugi (A). Sve što činimo možemo raditi mehanički, međutim, negdje u sebi vjerujemo da vjerujemo da to dobija vrijednost, samim tim i priznanje, otud i prepoznavanje subjekta u njegovom simboličkom mandatu kroz koji se i registruje, utoliko prije što pogled (le regard) jeste - ideološki iskrivljen, usljed toga što je sama reprezentacija u sebi ireverzibilno upisala realnost iza koje više nema ničega osim, prema tome, rano postmodernističkih, radikalno potrošačkih parola čije se dejstvo prima na predsvjesnom nivou, što bi otprilike mogla biti jedna od poruka filma They Live.

Stoga, šta ako smo sada dospjeli dotle, pa je, doista, liberalizam u svojoj radikalnoj permisivnosti poprimio nešto od fundamentalizma upravo kroz ono što se naziva ‘kultura otkazivanja’? Čini se da integracija zahtijeva apsolutno, bezostatno otuđenje od i najmanjeg površnog nanosa prošlosti: u palanci koja se po prvi put, naravno, pogrešno otvara za svijet, postoje žestoke predrasude i prema - akcentu, s obzirom na to da se sve izvan simbolizovanog centra jedne zajednice tretira eufemizam je reći kao trivijalnost, iako živimo hiperglobalizam i ispada kako je, to će biti da razlogom, zašto centar tako očajnički nastoji zadržati svoj status.

Zato je vrlo važno postaviti pitanje: kad se ukloni zabran bez kojeg teško da ima želje, da li onda to znači da slijedimo želju koja je doslovno preplavila tržište u masovnoj potražnji, jer se bez-željnost, koja podstiče prazninu, javlja usljed toga što objekt malo a ne zadovoljava, ne pokreće, nema više snagu da nas trgne iz duboke apatije u koju nas baca artificijelna atmosfera u kojoj između nas više ne postoje odnosi, samo i tek stvari koje odašilju signale, poruke koje niko više ni ne prati. Međutim, psihoanaliza ponavlja da se kroz fantaziju učimo željeti, da li to onda ukazuje da je fantazija najgrublje uproštena što se vidi već po profanisanim željama?

Kad Šerlok u kupeu voza pita doktora Votsona šta radi, i pošto ovaj nervozno odgovori “Razmišljam!”, Holms se malo naljuti i kaže “U redu, hajde da razmišljamo.” Nekoliko trenutaka potom, Holms postavlja pitanje: “O čemu ćemo da razmišljamo?” (film Svaki Šerlok nije Holms) Zamislimo sada da je tako sa velikom većinom unutar simboličkog poretka, da naprosto čekaju šta će to biti nova želja, koja će se to stvar proklamovati za univerzalnu vrijednost, šta će postati izuzetak sa svojom “supstancom x” koju će svi nastojati da preuzmu. Nenadmašeni Fransoa de la Rašfuko, već je rekao “Ima ljudi koji se nikada ne bi zaljubili da nisu čuli kako se govori o ljubavi.”

Tako umjesto nas za nas djeluje veliki Drugi: on je zastupnik, mi smo preduzetnici, “kultura” je ono što obavljamo jer se tako stvari rade, iako u njih malo ko, ili gotovo niko, i ne vjeruje (štaviše, za onoga ko bi se izdvojio svojim vjerovanjem reklo bi se da se isuviše simbolički stopio sa poretkom, da treba da zauzme distancu i racionalno premjeri stvari, budući da nema potrebe toliko ponirati, uostalom, kultura se odvija uvijek već glatko i po površini, bez i najmanjeg prisustva subjektivnosti koja, ako se i pojavljuje u sadržaju koji se konzumira, to čini sa odstojanja, putem znanja, koje je već istorizovalo/tematizovalo ono čemu je izloženo).

Pomoću, dakle, eksternalizacije, ritualom kojim se priključujem podržavam kulturu, iako ono što ona promoviše možda uopšte i ne razumijem. Tako je na prestižnom fakultetu École normale supérieure (ENS), u čuvenoj ulici Ulm (čitaoci koji poznaju obimnu biografiju koju je Didije Eribon napisao o Mišelu Fokou bolje će biti upućeni u to kulturno mjesto, itd.), studentska inicijativa predložila raspravu o uvođenju takozvanih “nemješovitih” (non-mixte) hodnika. Šta bi to značilo? Otprilike upravo ovo: “Ideja studenata aktivista bila je da se određeni dijelovi ili hodnici internata rezervišu isključivo za žene i rodne/seksualne manjine (kvir, nebinarne osobe), dok bi se pristup tim hodnicima zabranio “cisrodnim muškarcima i bio stvaranje “sigurnog prostora” (safe space) za osobe koje se ne osjećaju bezbjedno ili ugodno u potpuno mješovitom okruženju”, kako je stajalo u jednom broju Figara. Zamislimo sad osobu koja dolazi iz pasivnih, dalekih krajeva Francuske, sa izrazitim darom za npr. lingvistiku, ali koja pritom nije upućena u ‘rodna pitanja’, koju poprilično zbunjuje reakcija javnosti koja sve to proglašava za “neo-puritanizam” ili vraćanje u prošlost kroz uvođenje “rodnog aparthejda”, i tome slično, dakle, hoćemo da kažemo sljedeće: slobode koje smo izborili od Francuske revolucije naovamo, do sadašnjih tzv. političko korektnih vremena, prijete da postanu - nekorektne prema svakome ko odmah ne usvaja sve ono što dolazi katkad od nečeg što bi se dalo nazvati “samovoljom manjine.” Naprosto, radi se o tome da, ukoliko bih u potpunosti pristao na to da budem posredovan od strane političke korektnosti, prema samom sebi bih bio nekorektan, budući da tolerancija koja za sebe traži višak već time znatno utiče na slobodu Drugog.

Problem u koji upada liberalizam sa, zbilja, fundamentalističkim izletima, jeste upravo u tome što se, nastojeći da ukine svaki zabran, neminovno suočava sa unutrašnjom blokadom, jednostavno, izostajuća “kastracija” ne može pokrenuti želju, što nas navodi na mišljenje kako je Sistem taj koji je umjesto nas na sebe preuzeo užitak (jouissance), kao što je “kultura” ono čiju suštinu pretpostavljamo kako će da ispuni veliki Drugi, a posljedica toga i jeste fenomen ‘kulture otkazivanja’, ili, drukčije rečeno: kad jednom globalnom proizvodu istekne rok upotrebe, bila to holivudska zvijezda, muzička ikona ili neka obična osoba koja je sasvim slučajno dobila ogromnu, ali “jednokratnu publiku” (slučaj sa Oliverom Entonijem koji je napisao i preko YouTube-a snimio pjesmu koja je velikom brzinom postala himna desne strane), ona se povlači i zamjenjuje drugom, i upravo to otkriva da je kultura kapitalizma stvar kontingencije.