Igor Štagljar, priznati naučnik koji pomjera granice u...

Jedan od najuzbudljivijih trenutaka u nauci je kada otkriće koje napravite u laboratoriji dobije realnu mogućnost da jednoga dana promijeni način na koji liječimo pacijente.

To, u razgovoru za “Vijesti”, kaže profesor molekularne genetike i onkologije na Medicinskom Fakultetu Univerziteta u Torontu Igor Štagljar, svjetski priznati kanadski naučnik hrvatskog porijekla, koji godinama radi na revolucionarnim istraživanjima i tako otvara nove mogućnosti za rano otkrivanje i liječenje raka.

Štagljar, koji je nedavno boravio u Podgorici na događaju u organizaciji crnogorskog udruženja medikalnih onkologa (CUMO), sa svojim timom otkrio je prije šest godina protein koji pokreće rast vrlo rijetke i teško izlječive forme karcinoma pluća, nakon čega su među hiljadama testiranih ljekova identifikovali dva koja su vrlo djelotvorno reagovala na rak.

Danas svijet svjedoči novom revolucionarnom otkriću - profesor je sa svojim timom otkrio potencijalno mjesto na kojem se može napasti jedan od najagresivnijih tumora mozga.

Štagljar u intervjuu “Vijestima” poručuje zdravstvenim vlastima Crne Gore i regiona da ulaganje u nauku, medicinu i obrazovanje nije trošak, nego investicija u budućnost zemlje, a govori i o tome na koji način vještačka inteligencija već mijenja način na koji otkrivamo ljekove za najteže bolesti...

Rak je jedna od bolesti kojih se ljudi najviše plaše. Koliko smo danas zaista bliže tome da rak možemo rano otkriti, uspješno liječiti i, u nekim slučajevima, potpuno izliječiti?

Prije svega, rak nije jedna bolest, nego više od 150 različitih bolesti, i zato odgovor uveliko zavisi o vrsti tumora i stadijumu u kojem je otkriven. Kod mnogih vrsta raka, ako ih otkrijemo dovoljno rano (stadijum 1 ili 2), danas imamo vrlo dobre izglede za potpuno izlječenje... Na primjer, kod raka dojke, prostate, testisa, štitnjače, ali i nekih oblika raka kože i debelog crijeva. Problem je što se određeni tumori, poput raka gušterače, pluća ili jajnika, još uvijek često otkrivaju tek u uznapredovaloj fazi (stadijumu 3 i 4), kada se bolest već proširila i hirurško odstranjenje tumora više nije moguće. Tada je liječenje mnogo teže, iako su imunoterapija i nove ciljane terapije posljednjih godina donijele veliki napredak. Zato uvijek naglašavam važnost prevencije, redovnih sistematskih pregleda i programa ranog otkrivanja - što ranije otkrijemo rak, to su naše šanse za uspješno liječenje veće!

Vaša istraživanja fokusiraju se na proteine i njihove međusobne interakcije, koje imaju važnu ulogu u razvoju različitih bolesti, uključujući i kancer, a ove godine odjeknula je vijest da ste potencijalno identifikovali jednu od ključnih slabih tačaka, odnosno Ahilovu petu glioblastoma. Da li će razumijevanje tih procesa dovesti do novih, preciznijih i efikasnijih terapija?

Apsolutno - jer da bismo mogli učinkovito liječiti tumor, prvo moramo razumjeti njegove molekularne slabosti. Glioblastom je jedan od najagresivnijih i najsmrtonosnijih tumora mozga, a naš je tim otkrio da koristi protein CLIC1 kao svojevrsni “električni prekidač” koji mu omogućuje rast, preživljavanje i širenje. CLIC1 povezuje dva važna signalna sistema, EGFRvIII i OSMR, u svojevrsni zatvoreni komunikacijski krug koji neprestano šalje tumorskim stanicama signal za rast. Kada uklonimo CLIC1, taj se sistem raspada. Posebno je važno da smo razvili protivtijelo koje prepoznaje CLIC1 na površini tumorskih stanica, a u našim pretkliničkim modelima takav je pristup značajno usporio rast tumora. Dakle, nismo pronašli lijek za glioblastom, ali vjerujemo da smo identifikovali jednu od njegovih potencijalnih Ahilovih peta - mjesto na kojem bismo ga mogli precizno napasti. Pred nama je još mnogo posla, ali upravo ovakvo razumijevanje molekularnih mehanizama tumora otvara put prema novoj generaciji preciznijih i učinkovitijih terapija.

Koje Vaše dosadašnje istraživanje smatrate najznačajnijim za pacijente?

Vjerovatno bih izdvojio naše otkriće vezano uz jednu rijetku i vrlo teško liječivu formu non-small cell lung cancer (NSCLC), raka pluća, objavljeno 2020. godine u prestižnom časopisu Nature Chemical Biology. Kod tih pacijenata protein EGFR, koji pokreće rast tumora, tijekom liječenja pametnim ljekovima može steći dodatne mutacije i postati otporan čak i na najnovije ciljane ljekove, pa ljekarima ostaje vrlo malo terapijskih mogućnosti. Koristeći tehnologiju razvijenu u našoj laboratoriji, testirali smo hiljade postojećih ljekova i identifikovali dva lijeka izvorno razvijena za liječenje leukemije koji su vrlo učinkovito djelovali na stanice raka pluća s takvim višestruko mutiranim EGFR-om. To je izvrstan primjer takozvanog drug repurposinga - pronalaženja potpuno nove primjene za ljekove koji već postoje, što potencijalno može znatno skratiti put od laboratorijskog otkrića do pacijenta. Za mene je upravo to jedan od najuzbudljivijih trenutaka u nauci: kada otkriće koje napravite u laboratoriji dobije realnu mogućnost da jednoga dana promijeni način na koji liječimo pacijente.

Danas se sve više govori o vještačkoj inteligenciji u medicini. Koliko će AI promijeniti način na koji otkrivamo nove ljekove i koliko smo blizu tome da zahvaljujući AI liječimo bolesti koje su se ranije smatrale neizlječivima?

Mislim da će vještačka inteligencija fundamentalno promijeniti način na koji otkrivamo ljekove. Zapravo, ta revolucija već je počela, a dokaz tome je naš nedavno objavljeni rad u prestižnom Nature Biotechnology. Klasični razvoj novog lijeka može trajati 15 godina i koštati milijarde dolara, između ostalog zato što moramo pretraživati golemi hemijski prostor kako bismo pronašli nekoliko molekula koje imaju željena svojstva. U našoj laboratoriji u Torontu danas kombinujemo generativnu vještačku inteligenciju, napredne računarske metode, uključujući i kvantno računarstvo, s eksperimentalnim testiranjem u živim ljudskim stanicama kako bismo taj proces dramatično ubrzali, tako da sve traje samo par mjeseci, umjesto šest godina! AI neće čarobno izliječiti rak, ali nam može pomoći pronaći ljekove protiv proteina i bolesti koje smo donedavno smatrali gotovo nemogućima za farmakološko ciljanje. Vjerujem da ćemo tokom sljedeće decenije vidjeti sve više novih ljekova u čijem su otkrivanju, dizajnu i optimizaciji vještačka inteligencija i napredne računarske metode odigrale ključnu ulogu.

Sve češće čujemo da medicina ulazi u eru personalizovanog liječenja. Hoće li u budućnosti svaki pacijent koji oboli od raka dobijati terapiju posebno prilagođenu njegovom tumoru i koliko smo daleko od toga?

To je smjer u kojem onkologija definitivno ide, ali personalizovana medicina ne znači nužno da ćemo za svakog pacijenta proizvoditi potpuno novi lijek. Umjesto da dva pacijenta sa, na primjer, rakom pluća automatski dobiju istu terapiju, analiziraćemo molekularni i genetski profil njihovih tumora i na temelju toga odabrati terapiju koja ima najveću vjerovatnost djelovanja. To već danas radimo kod određenih vrsta raka - mutacije u genima poput EGFR-a, KRAS-a i BRAF-a, ili promjene u HER2, mogu direktno uticati na izbor terapije. Sljedeći veliki korak biće povezivanje genomike, proteomike i drugih velikih skupova bioloških i kliničkih podataka s vještačkom inteligencijom kako bismo još preciznije mogli predvidjeti koji će lijek djelovati kod određenog pacijenta. Budućnost onkologije zato nije samo liječiti rak prema organu u kojem se pojavio, nego prema jedinstvenim molekularnim karakteristikama tumora svakog pojedinog pacijenta.

Proveli ste veliki dio karijere u svjetskim naučnim centrima. Koje su Vaše ključne poruke zdravstvenim vlastima u Crnoj Gori, ali i zemljama regiona?

Obrazovao sam se i naučno usavršavao u Švajcarskoj i SAD-u, a posljednje 22 godine živim i radim u Torontu u Kanadi, i taj me život i rad na Zapadu naučio mnogo toga - posebno kada je riječ o nauci, biomedicini i povezivanju naučnih otkrića s liječenjem pacijenata. Jedna od najvažnijih lekcija jeste da ulaganje u nauku, medicinu i obrazovanje nije trošak, nego investicija u budućnost zemlje - i da se rezultati takvih ulaganja ne mogu očekivati preko noći. Male zemlje poput Crne Gore ili Hrvatske ne mogu biti najbolje u svemu, ali mogu prepoznati nekoliko područja u kojima imaju talentovane ljude, sistemski u njih ulagati i povezati ih s najboljim centrima u Evropi i svijetu. Treba omogućiti mladim ljekarima i naučnicima da odlaze u najbolje svjetske centre, stiču znanje i iskustvo, ali istodobno stvoriti uslove zbog kojih će se željeti vratiti ili barem svoje znanje, kontakte i projekte trajno povezivati s domovinom. Talenat postoji svugdje – ono što razlikuje uspješne zemlje je sistem koji taj talenat prepoznaje, podržava i daje mu priliku da napravi nešto veliko. I upravo zato vjerujem da Crna Gora, Hrvatska i druge zemlje naše regije, ako više ulažu u znanje i međusobno sarađuju, mogu napraviti mnogo više nego što njihova veličina sugeriše.