Iz ove kože se…

Ovih dana, kao i svake jeseni, kako god da se obučem kad krenem napolje – promašim. Ili mi je pretoplo ili previše hladno. Ista je stvar i kod kuće. S drugim ćebetom koje koristim po potrebi, prenosim se iz sobe u dnevni boravak i obratno. Uveče, kad ga zaboravim u dnevnom boravku – „smrznem se“, posebno pred zoru, a kad ga donesem – „skuvam se“, jer je, u međuvremenu, zajužilo.

A prvi nagovještaj da je, ipak, zahladilo jeste to što prijaju papuče.

* * *

Kad neko svirne na ulici instiktivno se okrenem, kao nekad kad sam bio „mlad, bled i lep“, iako znam da taj pozdrav meni nije upućen. Došli su neki novi klinci, znatno bučniji i bahatiji nego što smo mi bili. Osim toga, moji ispisnici, uglavnom, idu na korake, a ne na benzin.

* * *

U omiljenim, kaubojskim filmovima, zaplet se zbivao jer je neko, uprošteno rečeno, htio da postane kalif umjesto kalifa ili da preotme nečije imanje ili je u pitanju bio sukob ovčara i stočara. Ali, postojao je neki razlog za zulum.

Šta motiviše podgoričke kaubojce da, s vremena na vrijeme, kamenuju gradske autobuse, nije jasno, ako nije u pitanju obijest dječaka o kojima, reklo bi se, niko ne vodi računa.

* * *

Dok se u Crnoj Gori vode nepotrebne rasprave o vakcinacije djece (vakcina je eliminisala neke od najsmrtonosnijih zaraznih bolesti, a aktuelna, o kojoj se raspravlja, dokazano, nema veze sa autizmom), svijet brinu drugi problemi. Nikada se u istoriji čovječanstva tehnologija nije razvijala ovakvom brzinom. Svake godine privatne kompanije ulažu preko bilion dolara, gotovo panično nastojeći da preuzmu budućnost vještačke inteligencije. Vlade ne pokazuju značajnu zainteresovanost da se uključe u regulaciju tog problema (osim Evropske Unije koja sporo sprovodi zakone), ostavljajući potencijalno neograničenu moć u rukama malobrojnih tehno-oligarha.

Osim trenutnih neprijatnosti poput širenja dezinformacija, automatizacije poslova, uticaja na mozak i emocije, realne prijetnje, kažu oni koji se u to razumiju, uključuju ekonomsku destabilizaciju, razarajuće ratovanje dronovima i hakovanje raznih sistema (recimo, nedavno je vještačka inteligencija „pobjegla” iz izolovane mreže na internet i samostalno odlučila da hakuje servere jedne kompanije). Ne treba naglašavati da su za razvitak vještačke inteligencije neophodni veliki centri za podatke koji troše ogromne količine energije, ubrzavajući time klimatske promjene.

Nezaustavljivo, dakle, hrlimo ka nepovratnoj transformaciji planete i bez urgentnih i globalno koordinisanih mjera zaštite, upozoravaju stručnjaci, posljedice mogu biti strašne, čak i gubitak kontrole nad inteligencijom koju smo stvorili.

Šta običan čovjek može da uradi? Za početak, poslije čitanja ovog teksta, odložite telefon ili kompjuter i izađite u šetnju. Ako odlučimo da manje koristimo vještačku inteligenciju, manje će biti potrebna i, samim tim, manje će biti stvarana.

* * *

Imam utisak da su nekad ljubavi bile jače, strasnije, fatalnije… Nepogrešivo ste mogli da uočite zaljubljeni par, u vazduhu su se osjećale emocije, dvoje mladih nije moglo da sakrije ni tugu ni radost. Nisu ni htjeli, čitav svijet bio je njihov.

Danas se sve, čini mi se, radi s predumišljajem, o svemu se više vodi računa nego o ljubavi, a posebno je važno da je unaprijed riješeno tzv. stambeno pitanje i da je obezbijeđen „stabilan izvor finansiranja“. Između toga, ako se nekako provuče ljubav dobro je, ako ne – nikom ništa.

* * *

Umrla je dr Branka Stanišić, ginekolog, moja školska drugarica. Zapravo, učili smo zajedno samo u prvom gimnazije, pošto je ona u drugom otišla na matematički smjer. Ali, Branka je sve nas koji smo u Barskoj gimnaziji maturirali školske 1976/77. godine, svojatala kao da smo bili u jednom, nešto većem odjeljenju. I mi smo to, godinama i decenijama kasnije, obilato koristili. Nema toga kome se „nije našla“ iz generacije. U stvari, prema svima je bila odgovorna i ljubazna, samo smo se mi malo pravili važni što imamo „vezu“ kod tako ugledne doktorke.

Kakva je bila u gimnaziji, takva je bila i u bolnici: ozbiljna, blaga, smjerna, posvećena. Imponovala je znanjem i ulivala povjerenje, i u gimnazijskoj kecelji i u ljekarskom mantilu.

„Poštovali smo je kao da nam je bila profesorica, a ne školska drugarica, pred njom smo se ustručavale i da pušimo“, reče u kapeli, na izjavi saučešća, još jedna „školska“, Slavica S.

Brankin mlađi sin Stefan je ginekolog, nastavlja časnim putem svoje majke…

* * *

„U starosti se pokažu karakter i duša čovekova, kao što se pokažu reljefi jednog brega tek u zimu kad izgubi šumu i potpuno ogoli“, Jovan Dučić, „Blago cara Radovana“

* * *

Devedesetih godina u Baru su mnogi pisali aforizme. Valjda je bilo povoljno vrijeme za te „driblinge duha na malom prostoru“. Dopisnik TVCG Božo Pavlović, duhoviti Dobrovođanin, nekadašnji kolega iz Radija, okupio je brojne barske aforističare i ugostio ih u jutarnjem programu. U prijatnoj, ležernoj atmosferi nizali su se aforizmi. Međutim, javljanje iz Bara se oteglo i ubrzo je prekoračena predviđena minutaža. Od narednog priloga, po programskoj šemi, nema ništa, uzalud Božo maše rukama i daje znak očima. Kad je vidio da su ugrožene i „Vijesti u 8“, Božo prekida zahuktalog aforističara i veli: „Imam, za kraj i ja jedan aforizam!“

Aforističari koji su do tada slušali samo sebe, pretvoriše se u uvo, uz odobravanje: bravo, svaka čast, baš da čujemo…

Poslije kraće dramske pauze, Božo sugestivno izgovori u kameru: „Iz ove kože se – ne može!“

Ubrzo krenu špica za vijesti.