Priroda je pitanje i ženske pravde

Borba za očuvanje prirode neodvojiva je od borbe za pravednije društvo, jer se iza uništenog parka, zanemarene rijeke ili zaboravljenog javnog prostora često krije isti obrazac moći koji potiskuje glasove onih koji brinu, čuvaju i upozoravaju, pa upravo u toj spoznaji počiva ekofeministički pristup, koji ekologiju ne svodi na zaštitu drveća i rijeka, niti feminizam isključivo na pitanje položaja žena, već ih povezuje u mnogo šire promišljanje svijeta i grada u kom živimo.

U takvom svijetu priroda nije resurs koji se može beskonačno trošiti, a briga nije slabost, već oblik odgovornosti, znanja i otpora. Da umjetnost može postati prostor u kojem se te ideje pretvaraju u iskustvo, pokazale su tri umjetnice iz različitih država koje su tokom rezidencijalnog programa organizacije “Ekofem” u Baru tokom septembra istraživale odnose između ljudskog tijela, prirodnog okruženja, kolektivnog pamćenja i društvenog djelovanja.

Njihove umjetničke prakse nijesu nastajale samo u galerijama, niti su bile namijenjene isključivo posmatranju, već su pozivale ljude da se kreću zajedno, zastanu, oslušnu prostor, osvijeste sopstveno tijelo i prepoznaju veze sa svijetom koji ih okružuje.

Rijeka Željeznica, barski čempresi u dvorištu gimnazije i arheološki lokalitet Trikonhos postali su mnogo više od mjesta umjetničkog izražavanja - povod za razgovor o tome šta grad pamti, šta zaboravlja i koliko je spreman da sačuva ono od čega zavisi njegov život.

Predsjednica organizacije “Ekofem” Maja Vujačić Van Kot kazala je “Vijestima” da je upravo povezivanje umjetnosti, ekologije i zajednice bilo polazište ovog programa koji je u Bar doveo umjetnice iz Srbije, Grčke i Rumunije, pa su rijeka Željeznica, barski čempresi, borovi i arheološki lokalitet Trikonhos postali mnogo više od mjesta umjetničkog izražavanja - povod za razgovor o tome šta grad pamti, šta zaboravlja i koliko je spreman da sačuva ono od čega zavisi njegov život.

“Život je složen skup relacija i međuzavisnih odnosa - kad jedan dio tog sistema ne funkcioniše kako treba, ugrožen je cjelokupan poredak. Klimatska kriza i ekološka degradacija nisu izolovani problemi, već direktna slika ugroženosti života na našoj planeti”, ističe Vujačić Van Kot.

Prema njenim riječima, ovakvi programi stvaraju priliku da se složena ekološka i društvena pitanja izmjeste iz akademskih i institucionalnih okvira i približe građanima kroz neposredno iskustvo.

“Za ovaj koncept smo se odlučile jer vjerujemo da se na savremene ekološke i društvene izazove ne može odgovoriti jednostrano ili iz izolovanih uglova. Bilo je neophodno primijeniti interdisciplinaran pristup koji ukršta umjetnost, ekologiju, građenje zajednice i promišljanje zajedničkih prostora”, navodi sagovornica.

ČEMPRESI - SABORCI U OTPORU

Za umjetnicu Anu Dragić iz Beograda, kako je ispričala “Vijestima”, boravak u Baru otvorio je prostor za povezivanje dvije naizgled udaljene, ali suštinski srodne borbe - savremenih građanskih pokreta i lokalnog otpora uništavanju prirode.

U Bar je donijela praksu kolektivnog pokreta inspirisanu iskustvom studentsko-građanskog pokreta u Srbiji, u kojem prepoznaje nove oblike solidarnosti, samoorganizovanja i društvenog buđenja.

Njena koreografska praksa, prvobitno osmišljena za srpsku dijasporu u Holandiji povodom obilježavanja godišnjice pada nadstrešnice u Novom Sadu, vremenom je pronašla svoje mjesto u različitim društvenim i kulturnim kontekstima.

“Ta praksa je svojevrstan koreografski kolaž i omaž ličnom i kolektivnom političkom buđenju, te novoj društvenoj imaginaciji koja se artikuliše kroz sopstveno iskustvo istrajavanja u borbi”, objašnjava Dragić, a u Baru je posebno zainteresovalo prisustvo antifašističkog nasljeđa u imenima ulica, obrazovnih i kulturnih institucija, što je “podstaklo da kroz zajednički pokret promišlja kako se ideje solidarnosti i antifašizma manifestuju danas”.

Međutim, ključnu vezu s gradom pronašla je u sjećanju na borbu Barana za očuvanje čempresa i parka sa amfiteatrom, pa joj je bilo važno pitanje za “koju društveno-ekološku borbu bismo se okupile, ovdje i sada”, kaže umjetnica, objašnjavajući kako ju je upravo to pitanje odvelo do priče o građanima koji su istrajno branili svoj park.

Tako su čempresi, simbol jednog od najupečatljivijih ekoloških otpora u Baru, postali dio umjetničkog promišljanja o zajedništvu i političkoj odgovornosti a za nju priroda nije pasivna pozadina ljudskih sukoba, već prostor iz kojeg se mogu naučiti istrajnost, ranjivost i obnavljanje.

“Kad se povezujemo s nekim mjestom, prirodom, kao umjetnice i kao žene, postajemo ukorenjenije i u svojoj prirodi, u svojim tijelima i u odnosu s drugim vrstama. Za mene su barski čempresi i borovi postali veliki izvor inspiracije i doživljavam ih kao saborce u tihom ali odvažnom otporu destruktivnoj ljudskoj aktivnosti”, poručile je Dragić.

U toj slici drveća kao saboraca sadržana je i jedna od važnih poruka ekofeminizma: čovjek nije izvan prirode, niti iznad nje, već dio zajednice života čiji opstanak zavisi od međusobne povezanosti.

SJEĆANJE JE ODGOVORNOST DRUŠTVA

Dok je Dragić kroz pokret istraživala kolektivni otpor, umjetnica Bea Kovacs, koja dolazi iz Rumunije, pažnju je usmjerila na tišinu, prisutnost i odnos prema zaboravljenom kulturnom nasljeđu pa je za svoju praksu odabrala Trikonhos, odnosno “Crkvice”, lokalitet u centru Bara koji ju je privukao svojom istorijom, arhitekturom i duhovnom dimenzijom.

U ruševinama nekadašnjeg sakralnog prostora prepoznala je mogućnost da se otvore pitanja koja prevazilaze granice kulturne baštine i zadiru u samu suštinu ekološke odgovornosti.

“Kako možemo brinuti o širem ekosistemu, životu uopšte, ako ostajemo potpuno otuđeni od sopstvenog urbanog okruženja i nasljeđa?”, pita ona i u razgovoru s “Vijestima” navodi da zapuštenost ovog lokaliteta i prisustvo otpada nijesu samo estetski ili komunalni problem, već znak narušenog odnosa zajednice prema prostoru koji nasljeđuje.

Umjesto da ponudi klasičan umjetnički događaj, osmislila je participativnu praksu koja je podrazumijevala usmjeravanje pažnje, zajedničko iskustvo tišine i svjesno povezivanje s mjestom.

“Kroz praksu radikalne prisutnosti pozvala sam na ponovno povezivanje s mjestom u kojem se nalazimo i nasljeđem koje dijelimo, jer vjerujem da tek iz te neposredne pažnje može proizaći stvarna briga i akcija za zaštitu okruženja”, objašnjava.

Njen performans otvara i zanimljivo pitanje rodnih obrazaca u odnosu prema umjetnosti i emocionalnom iskustvu. Iako smatra da povezanost s prirodnim i izgrađenim okruženjem mora biti važna svima, bez obzira na pol, primijetila je da su žene češće spremne da učestvuju u alternativnim umjetničkim formama čemu svjedoči i činjenica da je među njenom publikom bio samo jedan muškarac.

“Lično bih voljela da vidim više muškaraca u umjetničkim praksama koje zahtijevaju pravu emocionalnu prisutnost, jer bi to bilo korisno za sve nas koji nastanjujemo ovaj svijet”, poručuje Kovacs.

Upravo ta misao proširuje ekofeminističku perspektivu ovog podviga - briga, osjećajnost i sposobnost povezivanja nijesu osobine rezervisane za žene, već vrijednosti koje bi morale postati zajednička društvena odgovornost.

RIJEKA KOJU NE PRIMJEĆUJU

Za umjetnicu Mariju Julijanu Bjuk, Amerikanku koja živi u Grčkoj, mjesec dana provedenih u Baru bio je dovoljan da uoči jedan neobičan paradoks - rijeka koja protiče kroz samo središte grada, a koja je učestvovala u oblikovanju njegovog pejzaža, ostaje gotovo neprimijećena.

Rijeka Željeznica postala je polazište njenog istraživanja odnosa između prirodnih procesa, ljudskog tijela i urbanog razvoja.

“Dok sam živjela u Baru, posvećujući duboku pažnju prirodnim elementima pejzaža i načinu na koji ljudi stupaju u interakciju s njim, primijetila sam da se rijeci Željeznici - koja protiče kroz sam centar grada - ne poklanja dovoljno pažnje”, objašnjava Bjuk i dodaje da je, istražujući njen istorijski, geološki i ekološki značaj, otkrivala kako su planine, bujični tokovi i more tokom milenijuma oblikovali prostor na kojem je grad nastao.

Ono što danas izgleda kao običan vodotok zapravo je dio mnogo šire priče o nastanku pejzaža, prirodnim ciklusima i povezanosti svih elemenata životne sredine pa umjetnica zato insistira na drugačijem razumijevanju čovjekovog mjesta u prirodi.

“Mi dišemo zajedno s drvećem”, kaže ona i pojašnjava da je njen umjetnički rad “Holding Mountain, River, Forest and Sun” (“Držeći planinu, rijeku, šumu i sunce”) zamišljen kao participativni susret u kojem se ljudi okupljaju, dijele iskustva i uspostavljaju nove veze jedni sa drugima i sa okruženjem.

Za Bjuk, takva umjetnost nije bijeg od stvarnosti, već način da se razvije politička svijest o potrebi očuvanja prirode.

“Baš kao što je šuma splet grana, drveća, biljaka i korijenja, i mi smo isprepleteni na isti način, a naš opstanak zavisi od opstanka svih živih bića s kojima dijelimo grad”, ističe ona, a posebno važnim smatra preispitivanje odnosa između žena i prirode, koji se često pojednostavljeno predstavlja kao nešto urođeno ili nepromjenljivo.

“Povezivanje žena s prirodom nije povratak u neku idealizovanu prošlost niti sugerisanje da je briga o zemlji na neki način prirodno ženski posao. Riječ je o prepoznavanju oblika znanja i odnosa koji su često bili potcijenjeni ili učinjeni nevidljivim”, naglašava sagovornica.

ETIKA BRIGE

Za Maju Vujačić Van Kot, upravo su ovakva pitanja razlog zbog kojeg organizacija “Ekofem” insistira na povezivanju feminističke i ekološke misli s umjetničkom praksom.

“U našem radu, kao i u životu, ekofeminizam se pojavljuje kao krovni termin za ujedinjenu brigu za život koji se ne tiče samo ljudske vrste, već svog ostalog živog i neživog svijeta. To je prije svega vrsta etike koja je zasnovana na ekološkom integritetu, čiji su ljudi samo jedan dio”, objašnjava ona.

Prema njenim riječima, cilj programa nije samo da publici predstavi nove umjetničke forme, već i da podstakne zajedničko učenje, preispitivanje ustaljenih stavova i otvorenu diskusiju.

Zbog toga je bilo važno da umjetnost izađe iz zatvorenih galerijskih prostora i postane dio svakodnevnog gradskog života.

“Željele smo da izvučemo umjetnost iz zatvorenih galerijskih prostora na otvorene, javne površine - na mjesta poput obale rijeke Željeznice - i da kroz rad pokažemo kako ti zanemareni prostori igraju ključnu ulogu u lokalnom ekosistemu”, ističe Vujačić Van Kot.

Ipak, susret s novim umjetničkim praksama nije uvijek jednostavan. Jedan od izazova organizacije bio je upravo motivisanje građana da se uključe u aktivnosti koje odstupaju od uobičajenog shvatanja umjetnosti.

Vujačić Van Kot primjećuje da se prema novim pristupima još uvijek pokazuje određeno nepovjerenje, ali kao posebno pozitivno iskustvo izdvaja učešće gimnazijalaca, njihovu otvorenost za razgovor i spremnost da, uz početnu dozu sumnje, istražuju drugačije ideje.

Upravo je takva spremnost na preispitivanje možda i najvažniji rezultat programa, smatra ona, jer “ekološka svijest ne nastaje samo usvajanjem informacija o klimatskim promjenama”, već i promjenom načina na koji posmatramo sopstvenu ulicu, rijeku, drvo ili zapušteni prostor pored kojeg svakodnevno prolazimo.

Briga nije slabost, već snaga promjene

Iskustva tri umjetnice pokazuju da ekofeministički pristup ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja pitanja koja savremeni gradovi sve teže mogu da izbjegavaju - Kome pripada javni prostor? Ko odlučuje o sudbini prirode? Čiji se glas čuje kad se govori o razvoju, a čija iskustva ostaju nevidljiva? I može li se napredak uopšte nazvati napretkom ako iza sebe ostavlja uništene ekosisteme i zajednice koje gube mjesta susreta i sjećanja?

Vujačić Van Kot misli da je zato najvažnija poruka ovog programa upravo ona koja se najlakše previdi: prirodu ne možemo zaštititi dok je posmatramo kao nešto odvojeno od nas, baš kao što ne možemo izgraditi pravedno društvo dok brigu o zajedničkom životu smatramo sporednom vrijednošću.

Barski čempresi, Željeznica i zaboravljeni Trikonhos u ovoj priči nijesu samo lokalni simboli, navodi ona, već podsjetnik da se odnos jednog društva prema životu ne mjeri samo onim što gradi, već i onim što je spremno da sačuva.

Jer grad ne čine samo njegove zgrade, putevi i investicije - čine ga i korijeni koji drže zemlju, voda koja oblikuje pejzaž, sjećanja koja povezuju generacije i ljudi koji odbijaju da sve to prepuste zaboravu.