Poljaci s visine gledaju na komunističku prošlost

Sa vidikovca kule Varso, visoko iznad kišom natopljenih ulica Varšave, pruža se pogled na poklon Josifa Staljina Poljskoj, građevinu koja već decenijama izaziva podijeljena mišljenja.

Za neke je Palata kulture i nauke, izgrađena u sovjetsko doba - relikt represije koji je odavno trebalo srušiti. Za druge je ona prepoznatljiv simbol Varšave i monumentalno upozorenje iz prošlosti.

Za upravu kule Varso, završene prije četiri godine kao najviše zgrade u Evropskoj uniji, čiji se vrh uzdiže 310 metara iznad tla i simbolično nadmašuje staljinističko zdanje u susjedstvu, taj prizor predstavlja prekretnicu na putu Poljske ka brzom ekonomskom prosperitetu.

“Gledamo je s visine”, kaže Cezari Blaščik, direktor kompanije HB Reavis u Poljskoj, koja je vlasnik kule, pokazujući na palatu preko puta.

Prije nekoliko mjeseci, jedan akrobata prešao je razdaljinu od 500 metara između dvije zgrade hodajući po zategnutoj traci.

“Bila je to simbolična šetnja iz prošlosti u budućnost”, kaže njegova koleginica Natalija Kasperska.

“Pošto smo viši od Palate kulture, na to gledamo ovako: ‘Prevazišli smo komunizam i sada smo zemlja sa snažnom ekonomijom’”, objašnjava Blaščik.

Tokom četiri decenije otkako je ponovo stekla nezavisnost i oslobodila se sovjetske dominacije, Poljska je doživjela ogromnu transformaciju. Ako se izuzmu zemlje izvoznice nafte i veliki finansijski centri, prihodi u Poljskoj približavali su se zapadnim standardima brže nego bilo gdje drugo u svijetu - sa 40 odsto prosjeka Evropske unije sredinom devedesetih godina na 81 odsto prošle godine.

Ljudi bi mogli da povjerenje poklone nekom drugom ko obećava čudotvorno rješenje. Ali čudotvornog rješenja nema. Moramo biti izuzetno oprezni kada povjerujemo da postoji neka tajna formula koja će magično promijeniti stvari, kaže Rafal Bžoska

Nacionalni dohodak Poljske prošle godine premašio je bilion dolara, čime se zemlja svrstala među 20 najvećih svjetskih ekonomija.

Prema projekcijama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Poljska će uskoro po dohotku po stanovniku prestići Japan i Španiju.

“Prije četiri decenije bili smo, izvinite na izrazu, u dubokim, dubokim govnima”, kaže Marćin Bosacki, zamjenik ministra vanjskih poslova Poljske.

Prisjeća se kako je osamdesetih godina, poslije škole, čekao u redovima i po pet sati da bi kupio puter i meso, u vrijeme kada je komunistička vlast uvela ratno stanje.

Međutim, pokret Solidarnost, koji su pokrenuli radnici brodogradilišta u Gdanjsku, i posjeta pape Jovana Pavla II rodnoj Poljskoj 1979. godine utrli su put demokratskoj tranziciji 1990. i kasnijem “ekonomskom čudu”. Tome je doprinijelo i uključivanje Poljske u zapadne institucije, uključujući pristupanje NATO-u 1999. i Evropskoj uniji 2004. godine.

Poljaci se vraćaju kući

Godinama su mnogi Poljaci odlazili u inostranstvo u potrazi za boljom zaradom, što je dovelo do odliva kvalifikovane radne snage, dodatno ubrzanog ulaskom zemlje u EU. Poljski vodoinstalateri postali su u Britaniji svojevrstan simbol strane radne snage, u vrijeme političkih rasprava o slobodi kretanja unutar EU, koje su prethodile referendumu o Bregzitu.

Danas, međutim, Britanci sve češće angažuju vodoinstalatere iz Rumunije i Bugarske, dok broj Poljaka koji napuštaju Ujedinjeno Kraljevstvo naglo raste. Svake godine od 2021, kada je Bregzit u potpunosti stupio na snagu nakon jednogodišnjeg prelaznog perioda, iz Britanije se iselilo dvostruko više Poljaka nego što ih se doselilo.

Istovremeno, Njemačka je 2024. godine prvi put otkako se vodi evidencija zabilježila da se više stranih državljana preselilo iz Njemačke u Poljsku nego u suprotnom smjeru.

Na 44. spratu kule Varso, u varšavskoj kancelariji britanske arhitektonske kompanije Foster + Partners, rade Jendžej Kolešinjski i Kšištof Gornicki, koji su među Poljacima povratnicima.

Obojica su se u dvadesetim godinama preselila u London kako bi radila u sjedištu te arhitektonske firme, gdje su predvodila projektantski tim zadužen za izgradnju upravo one kule u kojoj danas rade.

Gornicki kaže da se Poljska dramatično promijenila tokom godina koje je proveo u inostranstvu. Oduvijek je želio da se vrati i doprinese razvoju svoje zemlje, a život sa porodicom u blizini roditelja, u bezbjednom, zelenom gradu u kojem su troškovi života niži nego u Londonu, predstavlja dodatnu prednost.

Njih dvojica sada rade na projektovanju novog aerodroma u Varšavi, najvećeg infrastrukturnog projekta u Evropi koji se gradi na potpuno novoj lokaciji.

“Možete da radite na projektima širom svijeta, a da pritom živite na jednom mjestu. U Londonu smo radili na projektima od Sjeverne Amerike do Azije... Sada radimo potpuno isto, samo iz Varšave.”

Varšava kao veliko gradilište

Na ulicama ispod kule Varso, znaci napretka vidljivi su na svakom koraku. Moderni električni tramvaji klize pored nebodera, svuda su građevinske dizalice i gradilišta, ogromni reklamni panoi i električni trotineti za iznajmljivanje koji se mogu ostaviti gotovo bilo gdje.

Tradicionalni radnički restorani, poznati kao “mliječni barovi”, i dalje odlično posluju, služeći supu od cvekle i poljske knedle. Međutim, u najstarijem među njima, Prasovom, narudžbine se sada primaju preko digitalnih ekrana.

Nekada asfaltna pustinja, projektovana za prolazak kolona sovjetskih tenkova, stari Trg parade oko Palate kulture i nauke danas je preuređen i ozelenjen. Planiran je i dalji razvoj tog prostora kako bi se ojačala kandidatura Varšave za domaćina Ljetnjih olimpijskih igara 2040. godine.

Ipak, brz razvoj donosi i sve izraženije probleme. Baš kao što fasade srednjovjekovnog starog grada Varšave, obnovljenog iz ruševina Drugog svjetskog rata, skrivaju betonske konstrukcije iz 20. vijeka, tako i impresivan ekonomski rast Poljske prikriva brojne društvene napetosti.

Priliv međunarodnog kapitala povećao je troškove života, potiskujući siromašnije stanovnike Varšave. Nejednakost prihoda među najvećima je u Evropi, dok sve dublje političke podjele stvaraju uslove za oštru i konfliktima obilježenu kampanju uoči parlamentarnih izbora naredne godine.

Približavanje životnog standarda zapadnoevropskim zemljama donosi i novi izazov Poljskoj, koja je dugo važila za jednu od najjeftinijih proizvodnih i poslovnih destinacija unutar Evropske unije.

Godinama je jeftina, ali kvalifikovana radna snaga privlačila kompanije poput Folksvagena, koji je u Poljskoj proizvodio automobile, Kedberija, koji je tamo pravio čokoladu, i banaka poput Džej-Pi Morgana, koje su otvarale globalne centre za poslovnu podršku.

Prema podacima Dojče banke, prosječna neto mjesečna zarada u Varšavi porasla je za 120 odsto od 2016. godine, čime je premašila zarade u Rimu i Lisabonu. Obrok za dvije osobe u poljskoj prijestonici sada košta više nego u Tokiju, dok je cijena kapućina udvostručena

Sa prosječnim troškovima rada od 19,10 eura po satu, uključujući plate, poreze i druge izdatke, Poljska je i dalje približno dvostruko jeftinija od Njemačke i Francuske. Međutim, ta razlika se postepeno smanjuje.

Od 2004. godine prosječna mjesečna plata u Poljskoj nominalno se više nego utrostručila i prošle godine dostigla 8.904 zlota (2,100 eura).

Prema podacima Dojče banke, prosječna neto mjesečna zarada u Varšavi porasla je za 120 odsto od 2016. godine, čime je premašila zarade u Rimu i Lisabonu. Obrok za dvije osobe u poljskoj prijestonici sada košta više nego u Tokiju, dok je cijena kapućina udvostručena.

Rafal Bžoska, milijarder i osnivač kompanije InPost, panevropske mreže automata za preuzimanje paketa koja je nastala u Krakovu, smatra da su Poljaci s razlogom stekli reputaciju vrijednih radnika.

Međutim, kako ističe, zemlja sada mora da se usmjeri na pametniji način rada, razvoj proizvodnje sa većom dodatom vrijednošću i usluga zasnovanih na znanju.

“Naredna faza razvoja manje će zavisiti od sustizanja razvijenijih zemalja, a više od produktivnosti. Više uopšte nemamo prednost jeftine radne snage. Moramo se usredsrediti na produktivnost, tehnologiju, jeftiniju energiju i bolju regulativu.”

Zabrinutost zbog političkih tenzija

Ipak, Bžoska je zabrinut zbog političkih tenzija u Poljskoj. Sukobi između nacionalističkog predsjednika Karola Navrockog i liberalne vlade Donalda Tuska postaju sve oštriji. Istovremeno, manje stranke krajnje desnice zajedno uživaju podršku oko petine birača.

Poljska takođe ulaže velika sredstva u odbranu i energetsku bezbjednost, nastojeći da time dodatno podstakne ekonomski rast, u trenutku kada Evropa odgovara na rusku agresiju i sve veće povlačenje SAD iz evropskih poslova.

“Ljudi bi mogli da povjerenje poklone nekom drugom ko obećava čudotvorno rješenje. Ali čudotvornog rješenja nema. Moramo biti izuzetno oprezni kada povjerujemo da postoji neka tajna formula koja će magično promijeniti stvari”, kaže Bžoska.

“Po mom mišljenju, nažalost po sve nas, i dalje moramo naporno da radimo.”

U okviru planova za dalji ekonomski razvoj, Poljska nastoji da postane regionalni tehnološki centar. Tome bi trebalo da doprinese investicioni fond vrijedan milijardu dolara, finansiran javnim i privatnim kapitalom, namijenjen podršci tehnološkim startapovima i kompanijama koje se bave vještačkom inteligencijom.

Poljska ima čvrste temelje za ostvarenje takvih ambicija. Prema rezultatima međunarodnog programa procjene učeničkih postignuća (PISA), koji sprovodi Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), poljski učenici ostvaruju rezultate iz matematike na nivou svojih vršnjaka iz Ujedinjenog Kraljevstva, svrstavajući se među najbolje u Evropi i svijetu.

Osim toga, veći procenat odraslih u Poljskoj ima visokoškolske kvalifikacije nego u Njemačkoj.

Na istočnoj obali Visle, u radničkoj četvrti Praga, poznatoj po svojoj sirovoj urbanoj atmosferi i kreativnoj sceni, kompleks kompanije za razvoj video-igara CD Projekt Red pokazuje koliko je Poljska već napredovala.

Kompanija, koja stoji iza izuzetno popularnih serijala video-igara “The Witcher” i “Cyberpunk 2077”, počela je poslovanje devedesetih godina prošlog vijeka kao uvoznik igara na CD-ovima koje su proizvodili američki izdavači.

Mihal Novakovski, jedan od dvojice izvršnih direktora kompanije, kaže da su se u to vrijeme poljske ambicije uglavnom na tome završavale. Danas se njegova kompanija na globalnom tržištu takmiči za privlačenje programera, stručnjaka za razvoj video-igara i grafičkih dizajnera.

“Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, čini mi se da je postojao ogroman kompleks inferiornosti. Svi mi koji smo bili mladi željeli smo da sustignemo Zapad.”

Novakovski je odrastao osamdesetih godina, kada je njegova porodica protjerana iz Poljske tokom perioda ratnog stanja. Prisjeća se kako je sa 15 godina posjetio London i ostao zadivljen ogromnom prodavnicom Virgin Megastore i britanskom kulturom.

“Nijesam mogao ni da zamislim da bi Poljska jednog dana mogla da izgleda tako.”

Međutim, samo jednu generaciju kasnije, kaže, takav način razmišljanja potpuno je stran njegovoj djeci.

“Mladi danas nemaju nikakav kompleks inferiornosti. Ne zastaju da razmišljaju: ‘Možemo li biti jednako dobri kao Britanci, Francuzi ili Španci?’ To ih više ne sputava.”

“Imamo zaista dobre univerzitete i kvalitetan sistem obrazovanja koji ljudima pruža potrebna znanja i vještine. Vjerujem da nas to kao zemlju može dovesti do visina kakve ranije nijesmo mogli ni da zamislimo.”

“Mi smo zemlja prave veličine. Nijesmo ni premali ni preveliki, a kompleks inferiornosti više ne postoji. Ništa nas više ne sputava”, zaključuje Novakovski.