Ilustracija, Foto: Shutterstock
Evropska komisija je predstavila četiri tehnološke mape puta koje treba da ubrzaju razvoj softverski definisanih, povezanih i autonomnih vozila. Najzvučniji dio plana je zajednički evropski sistem za automatizovanu vožnju nivoa 4, uz testiranje u gradovima i prekogranične poligone. Vijest je važna jer pokušava da spoji tehnologiju, bezbjednosnu provjeru i homologaciju, ali ne znači da će privatni automobili bez vozača uskoro moći da se kreću bilo gdje.
Nivo 4 ima preciznije značenje od marketinškog izraza “samovozeći automobil”. Kada je sistem aktivan, vozilo može preuzeti sve zadatke vožnje bez čovjeka spremnog da odmah preuzme komande, ali samo u unaprijed definisanim uslovima. To može biti određena gradska zona, ruta, brzina ili vremenski okvir. Za razliku od nivoa 5, koji bi trebalo da radi praktično svuda i u svim uslovima, nivo 4 ostaje ograničen svojim operativnim područjem.
Evropski plan zato počinje realističnijim primjenama: gradskim prevozom na zahtjev i dostavnim vozilima na poznatim rutama. Predviđeni su zajednički podaci sa senzora, modeli vještačke inteligencije, alati za razvoj i računarske platforme, kao i otvorenija arhitektura koja bi različitim učesnicima omogućila da sarađuju na osnovnim elementima. Cilj do 2030. je ekosistem u kojem se vozila mogu nadograđivati tokom životnog vijeka, a da bezbjednosno kritične funkcije ostanu provjerljive.
Najveće prepreke nijesu samo kamere, radari i računari. Potrebni su usklađeni propisi, jasna odgovornost kada sistem pogriješi, bezbjedna zaštita podataka, pouzdano ažuriranje softvera i dokaz da vozilo zna da se bezbjedno zaustavi kada više ne može da nastavi. Prekogranično testiranje je posebno važno jer automatizovano vozilo ne smije “zaboraviti” pravila i ograničenja čim pređe iz jedne države u drugu.
Za kupca ili korisnika najvažnije pitanje neće biti samo “koji nivo ima automobil”, već gdje i pod kojim uslovima taj nivo zaista radi. Treba pitati ko održava mape i softver, koliko dugo su ažuriranja podržana, šta se dešava pri lošem vremenu ili gubitku veze, postoji li udaljena podrška, kako se čuvaju podaci i ko snosi odgovornost u incidentu. Do tada, današnje sisteme pomoći vozaču treba koristiti tačno prema uputstvu proizvođača: automatizacija koja pomaže pri upravljanju i brzini nije isto što i nivo 4, a vozač ostaje odgovoran kad sistem zahtijeva njegov stalni nadzor.
Evropa je, dakle, napravila važan korak od izolovanih demonstracija prema zajedničkom planu. Pravi test neće biti spektakularna probna vožnja, nego dosadniji i važniji detalji: homologacija, servisna podrška, sajber-bezbjednost, rad u lošem vremenu i dokazano bezbjedno ponašanje kada nešto otkaže. Tek kada ti uslovi budu jasni, nivo 4 može preći iz kontrolisanog eksperimenta u uslugu kojoj putnici mogu da vjeruju.
Članak pripremljen uz podršku AI alata.
Pogledajte još:
