Životi koji su mogli biti

„… Devedesete, vas mogu jedino psovati

Za vama niko neće žaliti, niti vam stihove kovati

Jednu ste mladost sludjele, budite sretne ako vam i strofu udjele...”

Postoje godine koje pamtimo po onome što se dogodilo. I postoje godine koje pamtimo po onome što su nam promijenile, iako tada još nismo znali šta se mijenja.

Mirza, Jelena i Predrag. Sarajevo, Mostar i Mojkovac. Tri različita, a opet slična života.

Za Mirzu Ajnadžića 1991. je godina prije njegovog najranijeg sjećanja na rat. Rođen je 1987. u Foči, a imao je pet godina kada je rat stigao u Bosnu i Hercegovinu. Danas radi u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu i bavi se pričama drugih ljudi, dok vlastito djetinjstvo pamti u fragmentima: kroz bijeli hljeb i šećer na Igmanu, bajonet koji je kao dječak nosio poput mača, konja na kojem je pokušavao da ostane budan, granate i podrume, ali i mačke i pse lutalice koje je dovodio kući.

Jelena Kulidžan imala je sedam godina kada je iz Mostara otišla „samo na vikend“. Taj vikend traje već gotovo 35 godina. Njena porodica prošla je Nevesinje i Bileću, a potom se skrasila u Podgorici. Mostar je ostao grad u kojem je rođena, ali ne i grad u kojem je odrasla.

Predrag Tomović bio je nešto stariji, srednjoškolac. Odrastao je u Mojkovcu i početak devedesetih gledao iz Crne Gore, koja je tada djelovala kao ostrvo do kojeg rat nije stigao. Gledao je vijesti, ispraćaje rezervista na dubrovačko ratište, inflaciju i prazne prodavnice. Njegov otac jednom mu je dao cijelu mjesečnu platu da ode po namirnice. Vratio se kući s ratlukom.

Troje ljudi. Tri mjesta. Tri različita djetinjstva.

I jedna godina koja je za njih označila kraj svijeta koji nisu stigli do kraja da razumiju.

Mirza: „Ja nemam sjećanje na trenutak kada je počeo rat“

„Ja sam rođen u Foči, u Istočnoj Bosni. Moji su već prije rata živjeli u Sarajevu, ali se mama zbog nekog virusa koji je tada vladao 1987. godine vratila u Foču, jer je mama tamo znala ljude u bolnici i željela je da se tamo porodi“, počinje svoju priču Mirza.

Kada je rat počeo, Mirzina porodica se opet zatekla u Foči. Došli su kod nane za Bajram i mislili da će sve biti gotovo u trenu.

„U jednom trenutku pozvala nas je kućna prijateljica koja je živjela blizu i kazala nama da su na zgradama primijetili snajperiste, da oni odlaze iz Foče, i da bi valjalo da i mi odemo. Svi su mislili da će to trajati tri ili četiri dana. Tako su i moji mislili. Zato smo, dok se to ne smiri, prešli u Goražde kod moje tetke, na nekih 20–30 km od Foče. Nažalost, nije se smirilo i nastavilo je“, priča Mirza.

Imao je pet godina. Njegov svijet nije bio sastavljen od politike i vojski. Bio je sastavljen od replika iz „Sarajevske audicije“, koje je znao napamet i kojima je komentarisao gotovo svaki događaj.

„Kada smo se spremali za put u Goražde, nana je stala na vrata i rekla da neće da ide. Moj dajđa, koji je bio prilično veliki, razmišlja da li da joj opali šamar, onesvijesti je i stavi preko ramena, jer ko će se sad ubjeđivati s njom. Na sreću, predomislila se. Ja sam u tom trenutku iskoristio repliku iz predstave: Dobro je, opet smo prošli bez gubitaka.“

Mirzina mama je tada bila trudna sa njegovom sestrom. Rođena je krajem aprila, kao prva ratna beba u Goraždu.

Mirza danas nije siguran jesu li svi detalji tog sjećanja njegovi ili su tek kasnije postali njegovi. „Imam sjećanja za koja znam da sam ih kreirao u glavi prepričavanjem, jer ih gledam iz perspektive iz koje nisam mogao biti. Znam da ih se ne mogu sjećati baš tako.“

Iz Goražda su krenuli prema Sarajevu, preko Grepka, putem koji će ostati zapamćen kao jedan od puteva kojima su ljudi tokom rata pokušavali izaći iz opkoljenih krajeva. Put je trajao sedam dana. Putovalo se i po noći i po danu. Njegova majka se tek bila porodila i teško se kretala, s bebom u naručju.

Jedna od slika koju najviše pamti počinje u autobusu. Ulazi vojnik koji je oko struka imao vezane noževe, sa kojih Mirza nije mogao skinuti pogled.

„U jednom trenutku mi daje bajonet. Bio je otprilike više od polovine moje visine. Ja ga zavežem oko trupa i bio mi je do članaka. Ali ja sam to nosio kao mač kralja Artura. Kasnije me otac natjerao da ga poklonom jednom borcu. Bio sam užasno ljut. Ronio sam krokodilske suze“ – prisjeća se Mirza.

I tada zapravo počinje najteži dio puta.

„Tu se sjećam nekih dijelova. Bila je noć. Sjećam se glasova žena koje su, vjerovatno neznajući šta ih čeka na tom putu, krenule u sandalicama, koje im u jednom trenutku ostaju u blatu. Ja sam imao tada pet godina, sestra se tek rodila, mama hoda sporije nego žene od 80 godina, zato što je tek rodila i apsolutno nije u stanju da fizički to iznese, a otac je tu sa nekom torbom na leđima, sa stvarima koje nosi“, sjeća se Mirza.

Nastavlja dalje priču: „Hodamo isključivo po noći. U jednom momentu prolazimo pored linije razgraničenja. Sa druge strane se nalazi Vojska Republike Srpske. Moja sestra počinje da plače. Svi u koloni govore ocu da ušuti dijete, jer će nas ubiti, pucat će. On joj stavlja ruku preko usta, ali ne pomaže. Kaže im: Ljudi, ja jedino da je ugušim, nema druge. Vođa kolone kaže: Pusti, šta je tu je. Ona se isplakala dobro, ali nijedan metak nije bio ispaljen.“

Na Igmanu se, poslije nekoliko dana puta, desila jedna od njegovih najjačih uspomena.

„Mama je otišla i kupila nam bijeli hljeb iz pekare. Stavila je pred nas čunču bijelog šećera, što mi nismo vidjeli godinama. I nas dvojica smo umakali šećer po hljebu i sve to pojeli odjednom.“

Iz današnjeg ugla, možda je baš taj prizor jedan od najpreciznijih opisa rata iz perspektive petogodišnjeg djeteta. Ne granate, ne političke mape, nego bijeli hljeb i šećer.

Nakon Igmana, porodica je stigla u Zenicu, a potom u Sarajevo.

„Ja sam se kasnije uvijek šalio da su ljudi koristili ‘tunele spasa’ da bi pobjegli iz Sarajeva. Mi smo kroz tunel ušli u Sarajevo. Sada opet ne mogu analogički posložiti, ali u nekom trenutku stižemo kod nekog čovjeka u njegovu kuću. Iako danas bježim od tih nekih klasifikacija, pogotovo etničkih, i pogotovo vjerskih, kasnije su mi roditelji rekli da je to bio neki pravoslavac, Srbin, koji je tu ostao da živi i tako primao ljude. Sjećam se da nas je doveo u baštu, iskopao svakom po krompir, skuvao i dao da jedemo. Prije rata sam bio najveća picajzla i maza od djeteta. U tom trenutku sam taj vreo krompir trpao u sebe, kao nešto najslađe u životu.“

Rat je za Mirzu tamo dobio novi oblik. Stanovi su se mijenjali. Škole su se mijenjale. Porodica je pokušavala da pronađe mjesto u kojem je manja vjerovatnoća da će granata pogoditi zgradu.

„U jednom stanu koji smo smatrali sigurnijim, granata je tri dana poslije uletjela u stan iznad nas. Sreća u nesreći, nije eksplodirala. Samo se parkirala u dnevni boravak.“

Škole je mijenjao toliko puta da ih danas više ni ne pokušava precizno prebrojati.

„Mislim da sam u Sarajevu promijenio šest ili sedam osnovnih škola.“

Ali rat nije zapamtio kao tragediju svog djetinjstva. Barem ne na način na koji bi to neko ko ga sluša danas očekivao.

„Ja apsolutno nemam loše sjećanje na taj period. Sve ovo je meni u formi anegdote, jer je meni to bilo jedino djetinjstvo koje znam. Meni je to jednostavno bila normalnost tog perioda. Izlaziš vani, odlaziš u podrume, granate, zvukovi i sve te stvari. To je meni bilo kao što je vjerovatno danas djeci normalno da ustanu, doručkuju i idu u školu. To im je realnost. Nema tu ni sretnu ni tužnu emociju“, kaže Mirza.

Tek godinama kasnije, kada su se nakon rata počela vraćati djeca koja su rat provela u dijaspori, primijetio je razliku.

„Ta djeca koja su došla bila su više djeca nego mi. Ne zato što su bila bez problema. I ona su prošla izbjeglištvo, prihvatne centre, promjene života. Ali njihovo djetinjstvo nije bilo isto. Mi smo nekako bili stariji mali. Morali smo odrasti ranije.“

Sa pet ili šest godina gledao je odrasle kako skupljaju drva. Onda bi uzeo sjekiru i otišao u šumu. „Naravno, ja sa šest godina ne mogu posjeći drvo. Nađem neku tanku lipu, posiječem je, ne znam je isijecati, pa je vučem za krošnju kući. Kao, donio sam ja nešto da uradim.“

Igre su bile ono što se moglo izmisliti. „Hvatam mačke i pse lutalice, uvodim ih u kuću da ih hranim i onda ih skrivam od roditelja.“

Možda baš zato danas ne voli kada se njegovu generaciju jednostavno nazove „traumatiziranom ratnom djecom“.

„Ja ne mogu pričati o nekom drugačijem odrastanju, jer ja zaista ne znam drugačije.“

Njegova profesionalna priča danas je, na neki način, nastavak tog dječijeg pamćenja. Godinama radi kao novinar, producent, snimatelj i dokumentarista. Posljednje dvije godine radi kao producent multimedije u Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu.

Kaže da je upravo zbog toga pristao na posao koji mu je prije toga bio teško zamisliv.

„Freelancing mi je bio puno draži. Nisam se mogao zamisliti da sjedim u kancelariji. Ali ono što je Muzej radio i radi meni je bilo izuzetno dokumentaristički i zanimljivo. Davalo mi je mogućnost da te stvari istražujem i budem dio toga.“

Rat, međutim, za njega nije samo prošlost. To je i pitanje šta smo iz njega naučili.

„Formalno, pravno, na papiru, naučili smo da kažemo da rat ne valja. Da je to nešto najgore. Ali priča tu uglavnom staje. Napravili smo jednu elementarnu grešku od samog početka od koje danas ne možemo pobjeći. To je generalizacija. Taj etnonacionalni pečat koji se daje i zločinima i dešavanjima u ratu.“

Za Mirzu je jedna od najvećih grešaka to što se odgovornost prečesto pripisuje čitavim narodima.

„Nije se nikada uradilo ono što je trebalo: individualizuje se odgovornost, pogotovo za ratne zločine. Jer, kada se zločin pripiše čitavoj grupi, ljudi koji danas pripadaju toj grupi osjećaju se prozvanima za nešto što nisu uradili. Onda imamo situaciju: nisam ja, nije moj otac, nije ovako i onako.“

Njegov vlastiti identitet, kaže, ne želi svesti na jednu od tri dominantne etničke kategorije u Bosni i Hercegovini.

„Recimo, kada moj kolega i mentor, Zoka i ja uđemo u istu prostoriju i predstavimo se, bez obzira na to što ima 20 godina razlike između nas, što imamo neke drugačije živote, prva razlika koju ljudi, na neki način naučeno, počnu da primjećuju je da je on Zoran, a ja Mirza. Smatram da je podjela na Bošnjake, Srbe i Hrvate po etnonacionalnom ključu u Bosni i Hercegovini potpuno pogrešna. Nikad se neću identifikovati samo sa jednom od tih grupa, zato što Romi, Jevreji i svi ostali koji se izjašnjavaju drugačije nemaju ista prava u ovoj državi.“

Zato ga posebno zanimaju ljudi koji su rat prošli na različitim stranama. Godinama ih intervjuiše. Kaže da je jedna stvar bila zajednička mnogima od njih.

„Kada sam pričao sa veteranima koji su bili u sve tri vojske u Bosni i Hercegovini, svaki od njih, bez obzira na to na kojoj je strani bio, išao je sa jednom pretpostavkom: ide da brani svoj prag. Neki su poslije nekog vremena shvatili: Čekaj, kako ja branim svoj prag 300 kilometara od svog praga?“

Zato mu je danas teško da odgovori na pitanje jesmo li nešto naučili.

„Formalno, svi će reći: rat ne valja, užas, Bože sačuvaj. Nisam u svojih petnaest godina rada sreo čovjeka koji je rekao: Da, rat je super, bilo bi divno da imamo rat ponovno. Ali ispod toga postoji još mnogo neobrađenog. Vidimo jedan segment neprerađenosti, trauma i nezaključenosti, tumačenja istorije i učenja koja imamo.“

Posebno ga brine ono što će o ratu učiti generacije koje ga nisu ni doživjele.

„Moja generacija vrlo vjerovatno ne bi pristala na bilo kakav oružani sukob. Ali nisam siguran za potpuno nove generacije, koje nisu bile svjesne tih stvari, nisu svjesne svega što se dešavalo i kako se poslije razvilo.“

Problem, kaže, nije samo u tome što mladi ne znaju. Problem je i što često više ne znaju kome da vjeruju.

„Oni su svjesni da nešto jeste bilo, ali nisu sigurni šta je tačno istina, a šta laž. Konstantno žive u kakofoniji informacija: ovi izmišljaju, ovi lažu, ovi kažu da nije tako.“

Zato mu je teško dati jednostavan odgovor na pitanje šta bi danas rekao nekome ko je imao političku moć početkom devedesetih.

„Nekako mi se čini da šta god da pitam smisleno, već znam na neki način odgovor. Prva stvar koja mi je pala na pamet je uvijek bila: Je l’ vrijedilo nešto tako? Nažalost, mislim da bih znao njihov iskren odgovor.“

Za njih jeste.

„Samo zavisi na koju stranu stanemo. Svako će naći ono zbog čega je vrijedilo. Zbog čega je sve to vrijedilo.“

Možda je upravo zato njegova priča važna. Ne zato što iz nje možemo izvući jednostavnu pouku o ratu. Nego zato što pokazuje koliko je teško odrastanje u ratu poslije svesti na jednu pouku.

Mirza je u rat ušao kao petogodišnjak sa „mačem kralja Artura“, izašao iz njega kao dječak koji je rano naučio da pomaže u kući, a danas se bavi upravo pričama ljudi čija su djetinjstva obilježena tim istim ratom.

Kada govori o prošlosti, ne pokušava sebe postaviti iznad nje.

„Istine dolaze iz individualnih iskustava. Ono što je neko doživio i što govori da je doživio i proživio u ratu, to jeste njegova ili njena istina.“

Za njega postoje i činjenice, presude, dokumenti, ali postoji i čovjek koji nešto pamti.

„Mi nismo negdje stajali iznad svega, u nekoj, uslovno rečeno, božanskoj poziciji, pa da vidimo sve i kažemo: E, to je bilo sve ovako.“

I možda je zato najpoštenije pitanje koje bi postavio ljudima koji su odlučivali o ratu upravo ono najjednostavnije:

„Je li vrijedilo?“

A odgovor na to pitanje, 35 godina kasnije, još uvijek pokušavamo pronaći.

Jelena: „Iz Mostara smo otišli samo na vikend“

Jelena Kulidžan imala je sedam godina kada je rat stigao u Mostar. Ne sjeća se političkih govora. Sjeća se podruma. I viceva.

„Skrivanje u podrumu kuće tokom prvih noći rata pamtim po vicevima koje su odrasli pričali – sada razumijem da su time pokušavali nama djeci da skrenu pažnju.“

Bježanje u Nevesinje pamti kao mali odmor. Bileću kao kolektivni smještaj i veliki broj djece s kojom se igrala. Prvu kuću koja nije bila njihova pamti po drvenim stepenicama koje su škripale.

„Život u izbjeglištvu bio je skoncentrisan na ono što se događa u tom trenutku: nove gradove, nove stanove, nove ljude. Ne sjećam se da sam se kao dijete pitala zašto.“

Onda je došla Podgorica.

„Prvi konkretan znak da više nisam kod kuće stigao je na prilično banalan način – kroz jezik. Kada smo se pripremali za školu u Podgorici, u knjižari nisu znali šta tražim kada kažem matematička i linijska teka. Na prvom pismenom zadatku iz srpskog jezika učiteljica je pohvalila moj stil, dala mi peticu, ali ispravila način na koji se izražavam.“

Jugoslaviju tada nije razumjela kao politički sistem.

„Bila sam premala da bih razumjela koncept države. Moj svijet su bili dom, šuma iznad kuće, Stari most, zbornica gimnazije u kojoj je mama radila, more i odlasci kod bake i dede. Gledala sam Laku noć deco, Top listu nadrealista, Bolji život i Prljavi ples. Uz sestru sam počela da slušam Rokset. Nisam znala da između ljudi, gradova i tih malih dijelova mog svijeta postoje neke granice. Na televiziji sam slušala o Miloševiću, Izetbegoviću, Tuđmanu, plavim šljemovima i Ujedinjenim nacijama, ali će potrajati dok shvatim da Jugoslavija (koju sam bolje osjećala nego razumjela) više ne igra rok and roll.“

Njena porodica bila je mješovita mostarska porodica.

„Rođena sam u Mostaru, kao treće dijete Slobodana i Nevenke, u mješovitom braku kojem je kumovao tatin školski prijatelj Osman.“

Danas ta rečenica može zvučati kao politička izjava. Tada je, kaže, bila samo opis života.

„Period prije rata sada djeluje kao bajka. Imali smo i više nego što nam treba, bili smo na sigurnom, neopterećeni i srećni. Iz Mostara smo otišli 7. aprila 1992. godine ‘samo na vikend’ (koji i dalje traje). Prva izbjeglička adresa bili su Humčani kod Nevesinja, zatim Bileća, a onda su roditelji, tražeći posao, stigli u Podgoricu. Grad za koji nas prije rata nije vezivalo praktično ništa, postao je naš trajni dom. Tu smo završili škole i fakultete, zaposlili se, pronašli svoje ljude, roditelji dočekali penziju. Iako smo uspjeli da izgradimo novi život, moja porodica više nikada nije bila ista, a najveći teret ponijeli su moji roditelji koji su morali da se brinu o troje djece, nakon što je život kakav su poznavali i voljeli u potpunosti nestao.“

Jelena danas kaže da je tek nedavno shvatila koliko porodice poput njene malo govore o tome.

„Iako sam izbjeglica skoro 35 godina, tek nedavno sam postala svjesna da izbjegličke porodice o tome rijetko ili uopšte ne razgovaraju. Rat kao opšta tema je prisutan i život se i dalje dijeli na ‘prije i poslije rata’, ali kako je sve to uticalo na nas i definisalo život koji nismo tražili, skoro nikada nije tema razgovora.“

Zato joj ovo prisjećanje predstavlja izlazak iz sigurnog prostora.

„Ovaj intervju predstavlja veliki izlazak iz komfor-zone, uz opravdanu opasnost da zagazim na nepoznato emotivno minsko polje.“

Na pitanje šta joj je 1991. uzela, odgovor je, kaže, jednostavan.

„Uzela nam je sve: dom, mir, bezbrižnost, osjećaj pripadanja i svaku vrstu sigurnosti. Izgubili smo sve. Moja porodica je pretrpjela ljudske gubitke i, u odnosu na njih manje važne, one materijalne. Morali smo da pregrupišemo redove, naučimo da živimo drugačije i počnemo iz početka. Ne bih rekla da mi je rat nešto ‘dao’. Ne volim kada tragedijama naknadno pripisujemo neku posebnu vrijednost. Ali jeste pokazao koliko čovjek može da izdrži kada nema drugi izbor. Zato sam jako ponosna na svoje roditelje, sestru i brata, jer smo uspjeli da izgradimo ispunjene i ostvarene živote, uprkos svemu. Voljela bih da nismo morali na ovaj način otkrivati koliko smo jaki i sposobni. Prihvatila sam današnji život (koji mi je ’91. ‘dala’), ali nikada neću prestati da se pitam kakav bi bio onaj mostarski“, priča Jelena.

Danas Jelena više ne razmišlja o podjelama samo kroz vlastito iskustvo. Brine je što se neke od njih prenose na generacije koje rat nisu ni doživjele.

„Poznajem ljude kojima je ratno iskustvo proširilo vidike. Kada vidiš koliko brzo komšija postane ‘drugi’, postaneš oprezan prema onima koji ti govore koga treba da se plašiš ili ne voliš. Ali postoje i ljudi koji su ostali zarobljeni upravo u tim podjelama i koji ih, svjesno ili nesvjesno, održavaju živim. Mene danas više brine što se kod generacija rođenih dugo poslije rata ponekad prepoznaje nacionalna zadojenost.“

Ono što smo, kaže, pogrešno naučili jeste da svoju patnju stavljamo iznad tuđe.

„Pogrešno smo naučili da je nesreća našeg naroda najveća i da je za nju uglavnom kriv neko drugi. Da je patnja ‘naših’ veća i važnija od patnje ‘njihovih’. Da zločin treba osuditi bez rezerve kada ga je počinio neko drugi, a kada ga je počinio neko naš, onda prvo treba objasniti kontekst. I da isto zlo ne može ponovo da nam se dogodi.“

Da može vratiti jedno pitanje u 1991, mala Jelena i odrasla Jelena ne bi pitale isto.

„Mala Jelena bi ga pitala – Zašto?“ A odrasla bi dodala: „Da li biste isto uradili da ste znali kako će se završiti?“

Predrag: „Moji roditelji su vjerovali da rata neće biti“

U Mojkovcu je početak devedesetih izgledao drugačije. Predrag Tomović bio je srednjoškolac. Njegovi roditelji vjerovali su da će se situacija smiriti.

„Da ‘obični’ ljudi neće dozvoliti da dođe do krvoprolića. A onda su u jednom trenutku zaćutali, prestali da pričaju na tu temu, nijemo pratili vijesti sa jednog, drugog, više se i ne sjećam sa kojeg sve ratišta. Slovenija, Hrvatska, Bosna, Kosovo... Imao sam utisak da je rat svuda oko nas, da je Crna Gora kao ostrvo do kojeg rat nije stigao.“

Danas zna da je slika bila složenija.

Krajem devedesetih je počeo novinarsku karijeru i već tada kao dvadesetogodišnjak saznavao o tome da i Crna Gora snosi odgovornost za neke užasne stvari koje je dozvolila ili u kojima je učestvovala.

„Dok se oko Crne Gore ratovalo, u njoj je ekonomska kriza i galopirajuća inflacija dovela do toga da su maltene svi bili milioneri u dinarima, jer do uvođenja njemačke marke to je bilo platežno sredstvo. Bili smo najsiromašniji milioneri na svijetu jer je dinar toliko bio obezvrijeđen da je moj otac, kada bi primio platu, dao taj novac nekome od nas djece, i sjećam se da sam jednom ja bio taj koji je pošao do prodavnice, gdje su police bile gotovo prazne, i za njegovu mjesečnu platu uspio da kupim ratluk. Već sljedećeg dana to više nije bilo moguće kupiti.“

Bio je srednjoškolac i gledao je izvještaje tadašnje Radio-televizije Crne Gore. Sjeća se nacionalističke atmosfere i rezervista koji su autobusima odlazili prema dubrovačkom ratištu.

„Među njima je bilo i naših rođaka koji su bili ubijeđeni da se Crna Gora brani na Dubrovniku. Beskrajno sam ponosan na moje roditelje koji nijesu tako razmišljali i nijesu učestvovali u tome.“

Za Predraga je definitivni kraj Jugoslavije postao jasan tek kada je počeo rat u Bosni.

„Do tada sam mislio da je ono što se dogodilo u Sloveniji pa onda u Hrvatskoj bilo to, da će nakon osamostaljenja te dvije republike sukobi prestati. Kada je počelo krvoproliće u Bosni, shvatio sam da je sa Jugoslavijom definitivno gotovo jer nigdje kao u Bosni taj sentiment jugoslovenskog zajedništva i izmiješanosti nije bio izražen.“

Njegova porodica već je ranije osjetila nesigurnost. Stariji brat igrao je košarku za ljubljansku Olimpiju kada je počeo sukob Slovenije i JNA.

„Nije dugo mogao da izađe iz Slovenije, a jedina veza sa njim tada nam je bila Lili, njegova djevojka. Vratio se preko Austrije, Mađarske i Srbije.“

A onda su došle godine u kojima se nije razmišljalo mnogo o budućnosti.

„Mislim da tada nijesu razmišljali o budućnosti već o sadašnjosti. Trebalo je prehraniti troje djece u vremenu kada novac nije vrijedio gotovo ništa.“

Porodica je imala imanje pod šumom. Živjeli su od prodaje drveta i prerade. Majka je čuvala novac i govorila rečenicu koju Predrag i danas pamti:

„Za sada imamo što nam je potrebno, ali moramo da štedimo jer 'gladno je proljeće'.“

Tada mu je to zvučalo kao zla slutnja. Danas se toga sjeća s osmijehom.

„Danas kada se toga sjetim, nasmijem se, ali i zahvalim roditeljima na žrtvi koju su podnosili u to zlo vrijeme.“

Predrag je u međuvremenu postao novinar. Krajem devedesetih otišao je u vojsku, u majsku klasu 1999. godine, mjesec nakon završetka bombardovanja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

Tamo je, kaže, vidio koliko se promijenila vojska koja je nekada nosila ime JNA.

„Tamo sam shvatio da je od bivše JNA ostalo samo nekoliko časnih oficira i veliki broj onih koji nijesu bili dostojni uniforme.“

Za njega je 1991. odnijela ono što se možda najteže vidi na fotografiji.

„Uzela mi je spokoj odrastanja i radost mladosti… uzela mi je mogućnost da putujem i upoznajem svijet. U poređenju sa tim, nama u Crnoj Gori je uzela najmanje.“

Danas mu se čini da se ono najvažnije ipak nije promijenilo.

„Nažalost da“, odgovara na pitanje dijeli li se njegova generacija još uvijek po linijama devedesetih.

„I danas se dijelimo na naše i njihove, a u suštini smo jedno, svi na ovim prostorima.“

Iz Mojkovca je ponio nešto što smatra važnijim od svih podjela.

„Naučio sam da to kojem bogu se molimo, kako se zovemo, koje nam je boje koža ništa ne znači, ako nam je u srcu mrak a ne ljubav za čovjeka.“

Zaslugu za to pripisuje roditeljima i komšijama.

„To su bili ljudi kakvi mi nažalost danas nijesmo, a mogli bi biti.“

Zato je i njegov odgovor na pitanje šta smo pogrešno naučili vrlo direktan.

„Pogrešno je što gotovo ništa nijesmo naučili. Jer, da jesmo, danas bi države ovog prostora bile drugačije. Okrenuti ka boljem standardu, povezani i iskreno sarađivali za bolje sjutra.“

A političke elite, smatra, i danas često igraju na istim razlikama.

„Kvazielite nude samo razlike i na toj karti igraju, gotovo na isti način kao njihovi politički preci iz devedesetih.“

Kada bi danas sreo one koji su početkom devedesetih imali političku moć, Predrag ne bi tražio objašnjenje. Ne bi pitao šta su mislili. Ne bi pitao jesu li znali.

Njegova poruka bila bi kraća.

„Meni njihovi odgovori danas ništa ne trebaju. Poručio bih im svima – SRAM VAS BILO!“

Šta ostaje poslije kraja?

Tri priče ne daju isti odgovor na pitanje šta je bila 1991.

Za Mirzu, to je godina čije se posljedice ne mogu odvojiti od prvog sjećanja. On se ne sjeća trenutka kada je rat počeo, ali se sjeća bijelog hljeba, šećera, mača od bajoneta i konja na kojem je kao petogodišnjak pokušavao da ostane budan.

Za Jelenu, 1991. je početak života između dva grada. Mostar je ostao njen rodni grad, ali Podgorica je postala mjesto u kojem je odrasla. Jedan život zamijenjen je drugim, a pitanje onog prvog nikada nije sasvim nestalo.

Za Predraga, 1991. je počela kao nada da se ništa najgore neće dogoditi. Onda je rat stigao na televiziju, u autobuse pune rezervista, u porodičnu brigu za brata, u prazne prodavnice i novac koji preko noći više ništa nije vrijedio.

Njih troje nisu birali raspad države u kojoj su rođeni. Nisu birali ratove. Nisu birali da odrastaju kao izbjeglica, ratno dijete ili dječak koji rat gleda preko televizijskog ekrana. Ali su svo troje odrasli u svijetu koji je nastao poslije tog kraja.

I možda je zato pitanje za ljude koji su tada odlučivali danas drugačije od pitanja koje bismo im postavili prije 35 godina.

Ne: Ko je bio u pravu? Ne: Ko je pobijedio? Ne čak ni: Ko je kriv? Nego ono što je već jednom izgovoreno u ovoj priči: Je li vrijedilo?

Možda je najteži dio odgovora upravo to što su njih troje na to pitanje već odgovorili svojim životima.

Mirza je ostao u zemlji u kojoj je njegovo djetinjstvo počelo u ratu i danas čuva sjećanja djece koja su kroz rat prošla prije njega.

Jelena je izgradila novi život u gradu u koji je stigla kao djevojčica, ali još uvijek pita kakav bi bio onaj koji joj je rat oduzeo.

Predrag je ostao u Crnoj Gori i iz novinarske perspektive nastavio gledati društvo koje, kako kaže, još uvijek živi podijeljeno na „naše“ i „njihove“.

Tri života poslije jedne države. Možda zato 1991. nije samo kraj.

Za neke je bila početak rata. Za neke početak izbjeglištva. Za neke početak siromaštva, političkog buđenja ili novog identiteta. A za generaciju koja su tada bila djeca, možda je najtačnije reći: 1991. bila je početak života koji nisu birali.

I pitanje koje ostaje nije samo šta se tada završilo. Nego šta smo, 35 godina kasnije, odlučili da od tog kraja napravimo.