Otkrivanje sebe kroz nesporazum sa svijetom

(Semezdin Mehmedinović, “Mali roman o tišini”, VBZ, Zagreb, 2025 i Buybook, Sarajevo, 2025; “Kuća za pisanje”, Buybook, Sarajevo, 2026. i VBZ, Zagreb, 2026; “Tuzlanski stenogrami”, VBZ, Zagreb, 2026. i Buybook, Sarajevo, 2026)

Pripovijedati iz JA

Predstavljajući zanimljivu trilogiju jednog od najoriginalnijih regionalnih književnika Semezdina Mehmedinovića prvenstveno se nameću pitanje granica stvarnosti, granica fikcije, granica književnosti, granica jezika.

U tri posljednje knjige “Mali roman o tišini”, “Kuća za pisanje” i “Tuzlanski stenogrami”, autor nam iz prvog lica jednine pripovijeda o životu u Americi, Sarajevu i Tuzli, ali i o strasti pisanja, slikarstvu, crtežu, čitanju, ljekovitosti muzike, pa prijateljstvu, duhovnim bliskostima, roditeljstvu... Pretpostavimo da ima čitalaca, pa i onih najtananijih, koji ne vole ispovijednu književnost, no da li je taj kategorički stav uopšte moguće primijeniti na djela Semezdina Mehmedinovića? I najsumnjičaviji, ako nekom srećom dođu do ovih naslova, neće moći ispustiti iz ruku stranice u kojima je to JA dominantno, jer ga u svojoj melanž prozi vješto, stilski precizno i zanimljivo koristi ovaj dokazani majstor pripovijedanja. Od prvih stranica svake od tri knjige čitalac je, prateći upečatljive slike, uključen u zavodljivu igru sasvim osobenog melanholičnog štimunga, tople i iskrene naracije, nečega što je, kako Mehmedinović kaže, “fikcionaliziranje (...) vlastitog života”. A onaj skeptik koji ne podnosi ispovijedno u literaturi već na prvim stranicama “Malog romana o tišini” dobija odgovor: “Šta je ja u autobiografskom tekstu? To je ja koje jako sliči meni, ali ono nikad nije sasvim ja. Pisati o sebi, opisivati stanje kojem smo prisustvovali, uvijek je odstupanje iz opisanog događaja. Prije svega zbog toga jer je sām čin pisanja nagovor da mislimo u odnosu na prošlost. Meni iskustvo govori da iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna. U proteklih šezdeset godina, većina važnih događaja vraća me u prošlost do samoga početka, do prvih sjećanja. A taj pokret unazad sliči snu. Zato je pisati o sebi - bavljenje vlastitim dvojnikom.”

Roman o tišini

Prvi dio trilogije, žanrovski određen kao roman samim oksimoronskim naslovom, intiman je i fragmentaran, inspirisan idejama knjige “Tišina” kompozitora Džona Kejdža. A odrednica mali, kako je kritika već primijetila, samo je riječ iz naslova, jer se radi o obimnom (319 strana) i vrijednom djelu. “Tišina kakvu ja zamišljam, i o kojoj sam želio da pišem, gotovo da se i ne tiče odsustva zvuka, već oslobođenosti od stalnog pritiska gravitacije, zbog naivnog uvjerenja da će zahvaljujući njenom odsustvu iz mog tijela nestati bol. Tišina kao odsustvo bola.”

Nakon dvije i po decenije provedene u Americi, protagonista i narator vraća se u Sarajevo, grad iz kojeg je otišao sredinom devedesetih. I onda, u rastegljivoj i poroznoj vremenskoj osi, od sjećanja na djetinjstvo preko događaja posljednjih godina, pripovjedne sadašnjosti, s uživanjem pratimo putopise, impresije o slikarima, muzici, knjigama koje su važan dio njegove čitalačke i spisateljske biografije. Tekst prate fotografije (nešto poput Zebaldovog koncepta u romanu “Austerlic”), skice i crteži, što će još intenzivnije biti dio postupka i u druge dvije knjige. Mehmedinović kao da na taj način želi da nas preusmjeri, prosto otrgne od čitalačke linearnosti i skrene naš pogled i um na drugačiju perpsektivu, vizualizaciju i promišljanje.

U tišini ove knjige čekaju nas intertekstualne preporuke u vezi s važnim ljudima iz istorije raznorodnih umjetnosti, koje nam služe (kao da smo u nekom svojevrsnom leksikonu), kao linkovi do pjesama, slika, ali uvijek i do drugih knjiga koje autor na tako zanimljiv način kontekstualizuje. Mehmedinović snažno želi saznati šta je “ostalo od njegovog svijeta” kroz opis procesa u kojem iščezava jezik. Želja nije neobična jer varljivu stabilnost identiteta i tišinu treba provjeriti i osvojiti u raskoraku između dva kontinenta, rata i mira, snage i zdravlja i bolestima načetog organizma. Sebe, “hiberniranu prošlost” i dom pronalazi u jeziku, koji ga ne iznevjerava. “Fotografija bivšega života” preklapa se sa sadašnjošću kroz susrete, razgovore, mirise i zvukove. I ono što najviše začudi i oduševi čitaoca jeste vještina kazivanja o naoko malom i običnom, o “prstohvatu” života - Mehmedinovićevoj mjeri od koje kreće u narativno meandriranje.

“Kuća za pisanje”

Na naslovnici Buybookovog izdanja prikazana je skica kuće s brojevima na pojedinim njenim djelovima namijenjenim fiktivnoj legendi - sjajan primjer kako dobar dizajner čita knjigu. Za razliku od prethodne, “Kuća za pisanje” knjiga je manjeg obima (oko stotinak stranica). U posljednjoj četvrtini knjige, u kojoj je svojevrsni ključ metaforičnog odnosa kuća - pisanje, i ne postoji paginacija. Dom za našeg naratora i protagonistu nije više arhitektonska slika kuće, već je to “onaj emocionalni prostor koji se otvara u odnosu s bliskim ljudima. Njihovo prisutvo u mojoj stvarnosti je moja kuća”. Kuća je piscu i jezik sam, “autonomna zona” u koju se sklanja.

Središnji dio trilogije dominanto se odnosi na tematizovanje relacije otac - kćerka i dijela njihovog američkog života. “Uvijek sam mislio kako bi dobro bilo imati kćerku, da me u starosti raduje.” Ovo je možda je ključna rečenica za razumijevanje Mehmedinovićevog kreativnog postupka - tanana granica između zbilje i književne istine. Kondicional s inverzijom u ovoj rečenici otvara prostor za autofikcijalnu igru - ispitivanje odnosa otac - kći (“Kći. Lijepa riječ. Ko cvrkut vrabaca.”) Da autor zna šta radi, govori nam sasvim slučajno otkrivena biografska činjenica iz Semezdinovog života. Naime, on u stvarnom životu nema kćerku, već sina. Njegov sin je fotograf baš kao i literarna kći iz ovog romana, ali sve ostalo plod je imaginacije. Sara, naratorova kćerka, veoma ubjedljivo slikana kao samosvjesna djevojka, rođena u Americi, aktivistkinja - protivnica agresije svjetlosti u gradovima, fotografkinja, koja u zabačenim planinskim predjelima ove ogromne države, snima kolonije svitaca. Otac u govoru nosi dva jezika, a kćerka ne zna očev maternji jezik.

Autor iz prethodnog romana preuzima neke motive, namjerno ih skoro doslovno prenosi, ali u novom formatu oni dobijaju sasvim nova značenja. Radnja drugog poglavlja knjige odvija se u Sarajevu. Susreti, razgovori, poslovni planovi, a cjelina se završava razgovorom s Markom (Vešovićem), “književnim mentorom” našeg naratora, kojem saopštava da mu je vrijeme da se opet vrati u Ameriku.

Iz agresivno blještavih gradova Amerike Sara se seli u tišu Sjevernu Karolinu, na Istočnoj obali, gdje će je otac opet pohoditi. Ona se sklanja u mrak planine, snažno braneći interesovanja kojima se migolji iz formalne, rigidne, korporativne kontrole američkog savremenog života. Na ličnom planu Sara bježi od muškaraca kojima su prioriteti okrenuti samo njima, a zanimaju je oni rijetki koji potiskuju vlastitu posesivnost.

Četvrti dio romana odnosi se na kćerkin i očev projekat - gradnju male kuće (tiny house). “Radujem se budućoj kući za pisanje. Premda u meni nema neke ideje za novu knjigu. Nema ni velike unutrašnje potrebe. Ali, ako se stvore uslovi za rad u miru, možda se ideje za pisanje pojave same.” Međutim, kuća za pisanje, kako će se nagovijestiti, na kraju je izgrađena da bi bila napuštena. Važan je sam proces gradnje, dokumentovan fotografijama, ali ne i mogućnost da se u njoj odvija kretivni proces. No, o njenoj izgradnji dalo se pisati, jer je upravo ona, na određen način, omogućila pisanje. “Cijeli život je trebalo tragati za mjestom s kojeg se sve jasno vidi.” No, za razumijevanje ovog burnog sudara generacijskih svjetova važna je rečenica: “Sjaj njenih očiju je moja kuća.”

Pisanje glasom protiv bola

Posljednja u trilogiji, nedavno objavljena, jeste knjiga “Tuzlanski stenogrami”. Opet je u našim rukama sjajna korica i znalački pronađen naslov, a poznato je da su ta dva elementa knjige odličan “nagovor” na čitanje. Tuzla, “grad koji tone”, rodno je mjesto Semezdina Mehmedinovića, a stenogrami upućuju na posebnu tehniku nastanka ovog djela. Poznato je da je Dostojevski, pritisnit dugovima i zelenaškim ugovorima, morao za 26 dana napisti novi roman. Da bi dostigao nevjerovatni zahtjev, unajmio je Anu Snjitkinu, mladu stenografkinju, da joj u pero, za manje od mjesec dana, izdiktira “Kockara”. Semezdin Mehmedinovič je učinio sličnu nevjerovatnu stvar. Limitiran teškim oblikom reumatoidnog artritisa i nemogućnošću da kuca tekst na laptopu, “Tuzlanske scenograme” (322 strane) diktirao je softveru koji je govor transkribovao u tekst. Prosto je nevjerovatno i nov je književni fenomen kako je na takav način autor ostvario “lakoću mekih prelazaka iz rečenice u rečenicu”, kako je iz tog neobičnog spoja mogućnosti tehnologije, sjećanja i potrebe za razgovorom (sjetimo se Selimovićevog: “Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina”) nastala ova knjiga. Narator nam kaže da je takvom poduhvatu prethodilo njegovo novinarsko iskustvo na radiju, te da je navikao na mikrofon. Pisanje govorenjem mu odgovara jer bez razgovora ne može, makar se on odvijao sa samim sobom.

I u ovoj knjizi pratimo tople priče o susretima, razgovorima, saradnji, razumijevanju, ali i flešbekove iz istorije grada. U velikoj mjeri, ipak, “Tuzlanski stenogrami” bave se svijetom likovne umjetnosti. Mehmedinović je izjavio u nekom od skorašnjih intervjua da te stranice predstavljaju uvod u roman o dvojici velikana tuzlanske i bosanskohercegovačke kulture - Ismetu Mujezinoviću i Meši Selimoviću.

U “Tuzlanskim stenogramima” u samom postupku Mehmedinović uvodi novinu, od 116 kraćih segmenata njih dvanaest su “Ravgozori” (daydreaming iza ponoći, s preciznim datumima). Radi se imaginarnim susretima s poznatima, s prijateljima (i onima koji više nijesu živi), upečatljivim snoviđenjima i potvrdi onoga: “pisati o sebi znači pisati o svom snu”.

U velikom finalu knjige “Zašto pišem” i “Zašto pišem o sebi” Mehmedinović sažeto objašnjava svoje ja u književnosti. Skeptičan je prema prigovorima piscu na upotrebi zamjenice ja, smatrajući da u impersonalnom pisanju ima više narcizma i završava taj dio duhovito - može se biti veliki pisac iako je razlog pisanja, recimo, nedostižna ljubav prema glumici Džesiki Albi. Drugi zapis završava rečenicom: “Na pisanje me pokreće nesporazum sa svijetom”.

Čin čitanja spaja kognitivne i afektivne impulse, gleda vani - u svijet, baš kao i unutra - u sebstvo, a Semezdinovo umjetnički postupak ima čahru - prepoznatljivost kojom njegovo pisanje lako pronalazi čitalačku publiku.

U vezi s opusom Semezdina Mehmedinovića postoji i jedna izdavačka izuzetnost. Sva tri djela koja smo predstavili skoro istovremeno objavile su dvije izdavačke kuće, VBZ iz Zagreba i Buybook iz Sarajeva.

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. godine u Kiseljaku kod Tuzle. Komparativnu književnost i bibliotekarstvo studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tokom rata ostao je u opkoljenom Sarajevu, gdje je s kolegama uređivao časopis Fantom slobode. Nakon rata emigrirao je u Ameriku, gdje je živio gotovo četvrt vijeka. U Bosnu i Hercegovinu vratio se 2019.

Do sada je, pored pomenutih djela, objavio niz zapaženih knjiga, među kojima su: Modrac (1984), Emigrant (1990), Sarajevo blues (1993), Devet Aleksandrija (2002), Transatlantik mail (2009), Ruski kompjuter (2011), Autoportret s torbom (2012), Knjiga prozorā (2014), Me’med, crvena bandana i pahuljica (2017), Ovo vrijeme sada (2020) i Rat je bio budistički samostan (2026). Njegova knjiga napisana za vrijeme opsade Sarajeva, Sarajevo blues, štampana je u Ferlingentijevoj knjižari (Lorens Ferlingeti je kultna figura bitničkog pokreta.). Knjiga je prodata na američkom tržištu u velikom broju primjeraka, a interesantno je da je bila predmetom izučavanja na tamošnjim univerzitetima.

(Autorica je profesorica književnosti)