Aleksandar Musić za "Vijesti": Podgorice - bez trikova, Zagrebe -...

Hrvatska bi trebalo da se čuva bilo kakvih izjava koje uvode nove momente u proces rješavanja bilateralnih sporova sa Crnom Gorom, jer postoji cijeli niz Podgorici i Zagrebu neprijateljskih pojedinaca, medija i struktura koji kao zapeta puška samo čekaju takve prilike da bi odmah prionuli trovanju crnogorsko-hrvatskih odnosa, poručio je politički konsultant Aleksandar Musić.

On je u intervjuu “Vijestima” ocijenio da se cjeloukupna strategija crnogorskih vlasti, kad su u pitanju otvorena pitanja sa Hrvatskom, bazira na opkladi da će Evropska unija (EU) u ključnom trenutku pritisnuti Zagreb da popusti, ali da je hrvatski premijer Andrej Plenković izjavama tokom sastanka Evropskog savjeta suptilno dao do znanja da se Zagreb neće moći preskočiti nekim zaobilaznim instant-rješenjima s vrhom EU.

“Jedno je sigurno - pokušaji trovanja hrvatsko-crnogorskih odnosa nastaviće se... Vladajućoj strukturi u Crnoj Gori poručujem da ne računa na ove trikove kao na rješenje problema, a Hrvatskoj da bude inteligentna, strpljiva, otvorena i razborita u vremenu koje je pred nama”, naveo je Musić.

Govoreći o šefu crnogorskog parlamenta Andriji Mandiću i trećoj neuspješnoj inicijativi za njegovu smjenu, sagovornik je kazao da je jačanje prvog čovjeka Skupštine dovedeno do “karikaturalnih granica”, ukazajući da je Mandić ojačao svoju poziciju na nekoliko načina.

“Prvo - upisao je još jednu pobjedu nad Pokretom Evropa sad (PES), ogoljeno je do kraja da je cjelokupni PES sad doslovno sveden na priljepak Mandićevih potreba trenutka... Drugo, Mandić je upisao suptilnu pobjedu (primat) i nad Milanom Kneževićem... Treće, nasuprot patetičnim luzerskim žalopojkama opozicije o tome da je poražena evropska Crna Gora - poražena je i opozicija”, konstatovao je Musić.

Poručio je da je opozicija nakon prve sjednice na kojoj trebalo da se raspravlja o smjeni Mandića, koja nije održana jer je čelnik najvišeg zakonodavnog doma “zaključao” parlament, propustila priliku da organizovanom kampanjom na više nivoa Mandićev “kratkotrajni strah i očaj” pretvori u dubinsku i dugotrajnu političku ranu.

Na pitanje kako vidi situaciju u Srbiji pred tamošnje parlamentarne izbore koji će se održati 25. oktobra, Musić je odgovorio da postoji realna šansa da lista Aleksandra Vučića osvoji manje glasova od Studentske liste, ali da je pitanje šta nosi izborno veče, dan poslije i proces formiranja skupštinske većine.

“Režim je aktivirao sve živo i neživo da bi se sačuvao, ulog je mnogo veći od izbora, ulog je dalje bogaćenje ili sudski procesi (i bijeg iz zemlje) za cijeli niz ljudi koji su se grubo ogriješili o srpske građane”.

U fokusu crnogorske javnosti su odnosi s Hrvatskom i neriješena bilateralna pitanja između dvije države. Mislite li da može doći do dogovora s kojim bi obje strane bile zadovoljne? Kako vidite poruke hrvatskog šefa diplomatije Gordana Grlića Radmana po tom pitanju?

Crna Gora i Hrvatske bliske su i prijateljske, usudio bih se reći i bratske države temeljem dominantnih osjećaja većine njihovih građana i bilo kakvo trovanje tih odnosa loše je za građane obje države. Zato je važno u osjetljivim trenucima voditi računa o meritumu, razdvojiti meritum od narativnog, ideološkog i hibridnog. I zato treba govoriti direktno.

Vladajuća struktura u Crnoj Gori godinama namjerno nije rješavala otvorena pitanja s Hrvatskom. Godinama nije ni pokušala uhvatiti se u koštac s otvorenim pitanjima, a za neka onda eventualno tražiti razumijevanje. Boji se zamjeriti Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), Vučić - (Ana) Brnabić režimu i dijelu vlastitih birača. Da se tu ne lažemo previše - i za (Dragan) Krapovića i (Filip) Ivanovića sve više od nula rješenja je - previše.

Prema spolja se recituje evropska pjesmica, prema unutra se čeka, cjelokupna strategija se bazira na opkladi da će EU u ključnom trenutku pritisnuti Hrvatsku da ona popusti. To je možda legitimna strategija sa strane vladajuće strukture, no ne i odveć inteligentna, ako ona eksplodira u lice i našteti Crnoj Gori, ko će biti kriv?

Naime, nije tajna da vladajuća struktura po evropskim adresama iza zatvorenih vrata Hrvatsku nastoji oslikati “ekstremnom”, “nerazumnom”, “nezasitnom”, istovremeno javno plasirajući generičku tobože naivnu slatkorječivost o volji za rješavanjem otvorenih pitanja.

To ide u paketu s medijskim narativima o “dva maligna uticaja” - Vučićevo miješanje u crnogorske izbore, obavještajne ucjene crnogorskih funkcionera, predatorsko preuzimanje crnogorskih medija i tabloidne kampanje mržnje protiv Crne Gore tobože su isto ili slično što i izazovni pregovarački proces s Hrvatskom - a sad se odjednom u medijski prostor ubrizgalo i priču o nekakvom dokumentu HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) iz 2022. (jer su novootkriveni dokument HAZU iz 2022. i Memorandum SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti) iz 1986. kao prvi glasnik rata navodno su mjerljive kategorije itd.). Zamućivanje vode. Tobože lukavo, no ipak providno.

Postoji niz pojedinaca u javnom prostoru koji kao osice unutar 24 časa marljivo i koordinisano reaguju na sve što smatraju spornim u Hrvatskoj ili u odnosima Crne Gore i Hrvatske, a oduvijek glasno ćute o slonu u sobi - diktatorskoj vlasti u Srbiji i njenim doslovno danonoćnim nasrtajima na Crnu Goru. Prvo je lako i oportuno, nema posljedica u kritikovanju Hrvatske, a zamjeriti se Vučiću i ekipi na Banjici nosi i te kakve posljedice.

Hrvatska bi trebalo da se čuva bilo kakvih izjava koje uvode nove momente u proces, bilo čega što i najmanje i izdaleka može podsjećati na ucjenu, pretjerivanje, revanšizam. Postoji cijeli niz Crnoj Gori i Hrvatskoj neprijateljskih pojedinaca, medija i struktura koji kao zapeta puška samo čekaju takve prilike da bi odmah prionuli trovanju crnogorsko-hrvatskih odnosa.

Istovremeno, ključno pitanje za Hrvatsku je - ako se kristalizuje odsudni trenutak, može li za sebe procijeniti što su to civilizacijski momenti na kojima će do kraja insistirati, a postoji li nešto oko čega je spremna napraviti neki kompromis.

Jedno je sigurno - pokušaji trovanja hrvatsko-crnogorskih odnosa nastaviće se do tog trenutka. Vladajućoj strukturi u Crnoj Gori poručujem da ne računa na ove trikove kao na rješenje problema, a Hrvatskoj da bude inteligentna, strpljiva, otvorena i razborita u vremenu koje je pred nama.

Kako komentarišete poruke Andreja Plenkovića i Fridriha Merca tokom sastanka Evropskog savjeta, a u vezi s bilateralnim sporovima Crne Gore i Hrvatske?

Kad bih morao da dešifrujem što koja izjava znači, rekao bih da Plenković suptilno daje do znanja da se Hrvatsku neće moći preskočiti nekim zaobilaznim instant-rješenjima s vrhom EU na koje je vladajuća struktura u Crnoj Gori možda računala, a istovremeno izbjegavajući oštrije tonove, koji ga nikad nisu karakterisali, dok Merc nastoji istovremeno i ispoštovati Hrvatsku kao članicu i signalizirati dužnost koju osjeća prema široj evropskoj priči i kontinentu, a koja u sagledivom roku mora uključiti i Crnu Goru kao svoj integralni dio.

Fino tkanje politike i retorike - govore slično, no različiti naglasci daju do znanja ključne nijanse.

Nedavno se pojavio non-pejper u kom su Austrija, Češka i Slovačka navele hrvatsko-crnogorski spor kao primjer bilateralnog pitanja koje je usporilo pristupni proces. Da li mislite da bi taj diplomatski pritisak mogao “omekšati” stavove Zagreba? Je li realno da takva vrsta spoljnog pritiska bude faktor u rješavanju sporova?

Niti je non-pejper slučajan, niti se slučajno pojavio baš u kontekstu tih država. Prethodili su mu i određene posjete i određena lobiranja. Nezavisno o tome, iskreno, prema ovome što vidim i čujem - mislim da će bilo kakvo pritiskanje biti kontraproduktivno i može naštetiti jedino Crnoj Gori. Plenković ima snažnu poziciju u Evropi i u proteklih 10 godina nije dobro reagovao na ultimatume.

Ovo je životna tema za Crnu Goru, a bitna i za Hrvatsku, te mi je zato zadovoljstvo reći da 29. oktobra 2026. u Zagrebu organizujem mini-konferenciju naziva “Crna Gora na prijelomnici (prekretnici)”, na kojoj će, u nizu za Crnu Goru bitnih tema, biti riječi i o odnosima dviju država, a koja će okupiti važne aktere iz Evropskog parlamenta, goste iz Crne Gore i Hrvatske, medijske poslenike, diplomate i građane. Govoriće se direktno i slobodno.

Šef parlamenta Andrija Mandić je i treći put preživio inicijativu za razrješenje. Kako Vam se sada čini pozicija Mandića, a kako opozicije, prije svega Demokratske partije socijalista (DPS) i Evropskog saveza? Mislite li da je Mandić “disciplinovao većinu”, kako to tvrde iz opozicije?

U ovo doba prošle godine sam dao intervju vašem mediju i predvidio Mandićevo dalje kapilarno jačanje, kako na račun PES-a tako i ukupno u društvu. To je sad dovedeno do karikaturalnih granica i ne sviđa mi se što sam bio u pravu. Realno je ojačao svoju poziciju na nekoliko načina.

Prvo i najprije, upisao je još jednu pobjedu nad PES-om, ogoljeno je do kraja da je cjelokupni PES sad doslovno sveden na priljepak Mandićevih potreba trenutka, ma koje one bile. PES je spreman progutati i Ratka Mladića ako to znači spasiti Mandića. Drugo, Mandić je upisao suptilnu pobjedu (primat) i nad Milanom Kneževićem - pokazuje se da tu nema pravog udaljavanja, da su se koškale samo njihove niže razine, da je Beograd možda nakratko gazio Mandića, no kad god Mandiću istinski zagusti - Knežević i njegova struktura su mu na raspolaganju.

Treće, nasuprot patetičnim luzerskim žalopojkama opozicije o tome da je poražena evropska Crna Gora - poražena je i opozicija. Ne zato što je vlast na jedvite jade na kraju skrpila većinu, nego zato što je opozicija prokockala hiljaditu po redu šansu nešto napraviti - i to kod prve sjednice, sjednice koju je Mandić onemogućio, praktički zabranio, nastupivši usred Evrope u 2026. kao totalitarista, antidemokrata i slabić koji pribjegava institucionalnom nasilju i skupštinskoj straži da bi se na silu održao u sedlu. To je bio snažan moment i more prilika, poklonjeni politički penal opoziciji samo takav.

Opozicija je imala šansu taj njegov kratkotrajni strah i očaj pretvoriti u dubinsku i dugotrajnu političku ranu - terenskom plakatnom kampanjom, kreativnom digitalnom kampanjom, brzim i koordinisanim podizanjem svijesti u uglednim evropskim medijima o onome što se događa, natjerati i Mandića i (Milojka) Spajića da se znoje, da im spadne patina evropskog i pomiriteljskog pred najširim domaćim masama i evropskim auditorijem, da im čak i mitska (Marta) Kos i mitski (Johan) Satler nešto prigovore.

To što opozicija to ne zna napraviti i to što nema nijednog saveznika u evropskoj politici i evropskim medijima nije nikakvo izvinjenje - ona se navodno bavi politikom, a to je posao koji treba znati raditi. Tragedija je što su ti ljudi smrtno uvjereni da je politika skupštinski/televizijski recital jer drugo doslovno ni ne znaju. Umjesto istinskog i dugoročnog tjeranja Mandića u defanzivu od koje se više ne bi oporavio - opozicija je nešto mumljala sebi i istomišljenicima i u biti pustila da stvar zamre do sljedeće epizode u kojoj se potom servirala i - izgubila.

Mandić se u međuvremenu bio oporavio, vratio i zakucao, te se sad - ruga. Apsolutni vladar većine je osoba za koju je nejasno ima li jedan, pet, 10 ili 15 odsto u biračkom tijelu. Što to govori o ostatku većine i o onima koji prospu ovakvu priliku?

Ovo je bila jedna u bezbrojnom nizu situacija u kojoj se pokazalo da se sudbina jedne lijepe države kakva je Crna Gora lomi između pokvarene vlasti i terminalno nesposobne opozicije.

Šta o vlasti govori činjenica da obaveze iz evropske agende pokušava da završava u posljednji trenutak, kao što je slučaj s izmjenama Ustava u dijelu provjere integriteta? Da li je opozicija bila u pravu da raspravu o promjenama najvišeg pravnog akta uslovi održavanjem sjednice o smjeni Mandića?

Vlast osjeća vanjskopolitički manevarski prostor koji je dobila kao poklon od Evrope i unutar toga manje-više radi što god joj je volja - održava recitatorski privid evropskog, a ispod površine je spremna raditi najdublje antievropske stvari zato što zasad još uvijek može, ne osjeća vanjskopolitičke, a dosad nije natjerana osjetiti ni biračke posljedice takvog ponašanja.

Opozicija se u tom rasporedu odnosa - u kom vlast ucjenjuje evropskom i pravosudnom batinom - kolosalno ne snalazi više od šest godina. Vlast evropsko shvaća kao interesni splav, kao nešto karijerno, kao masku, a ne kao sadržaj, kao fasadu ispod koje je sve normalnije kriti razne Mladiće i (Pavle) Đurišiće.

Opozicijsko uslovljavanje rasprave o promjeni Ustava održavanjem sjednice o smjenu Mandića sasvim je legitiman potez. Oni koji bi pod jeftinim izgovorom evropskog puta države ubili svaku raspravu o temeljnim vrijednostima, o razlikovanju dobra i zla, o ratnim zločinima i zločincima - neiskreni su i poprilično antievropski u svojoj srži. Problem nije potez uslovljavanja kao takav, problem je to što opozicija nije znala odraditi sve oko toga, nije znala pripremiti teren i atmosferu u kojoj bi takav potez bio prirodan, a Mandić taj koji se poima trojanskim konjem crnogorskog evropskog puta, kog je PES prisiljen riješiti se.

Nije znala i ne zna oslikati procijepe vlasti između stvarnog i deklarativnog, između lijepe retorike i ružne politike. No, ponavljam, za to su potrebni ljudi, tehnička znanja, savezništva i rad korjenito drugačiji od onog koji je dosad svaki put rezultirao porazom. Pošto kritični posao nije odrađen, na snazi je dvostruki posrtaj - Mandić je politički preživio, a ošamućena opozicija se dovela u situaciju da joj jedna suštinski bestidna vlast po n-ti put lukavo i šeretski lijepi etiketu antievropskog.

Naredne godine održaće se redovni parlamentarni izbori. Kako vidite odnos snaga pred to glasanje, za koje ste rekli da je najvažnije u Crnoj Gori od izbora 1997. godine?

Godina 2027. je kritična jer Crnoj Gori uz ovakvu vlast prijeti trajno cementiranje niza negativnih kapilarnih trendova koji Crnu Goru dugoročno dovode u pitanje kao državu s vlastitom životnom energijom i vlastitim društvenim tkivom izvan tuđih matrica. Ova vlast je, nažalost, u prednosti uoči nadolazećih parlamentarnih izbora.

Ona je, realno, truli brod koji propušta vodu kroz hiljadu rupa - no opozicija joj to nije naplatila, a imala je sve vrijeme i sve prilike ovoga svijeta. Inercija moći je zato sada i dalje na strani vlasti - ona još uživa naklonost Evrope, ona još može iscijediti budžet za još jedan izborni podstrek, a unutar sebe ima više kombinacija za održanje na vlasti nego što opozicija ima za dolazak na vlast - tu prije svega mislim na Građanski pokret URA Dritana Abazovića i Demokratsku narodnu partiju (DNP) Milana Kneževića, kao skrivene rezervoare za novu većinu nakon izbora nezavisno o njihovoj trenutnoj antispajićevskoj (ne uvijek i anti-PES-ovskoj) retorici.

Tu su i svakih vrijednosti lišene stranke manje brojnih naroda kao prigodna rezerva vlasti. Na opozicijskoj strani scene godinama nasušno nedostaje jedna inteligentna centristička grupacija koja je možda, da je krenula kad je za to bilo vrijeme, mogla doprijeti do građana dualnog identiteta i/ili suvereno ovladati temama ekonomije, tehnologije, ekologije, mladih, a da istovremeno ima kontakte u Evropi i Americi, te da sve vrijeme ima odgovornost prema Crnoj Gori. Ono što PES nema.

Stare matematike, stare formule i stari pristupi mrtvi su od 30. 8. 2020, to su odavno shvatili svi osim crnogorske opozicije koja više od šest godina prelijeva iz šupljeg u prazno unutar istih zbirova, radi isto, izgleda isto, zvuči isto, a očekuje drugačije. Izbori su iza ugla, a kako stvari sada stoje DPS ostaje zarobljen u svom mikro-svemiru, sam sebi najbolji, a bez putanje k vlasti, a Evropski savez je propustio šansu biti više od labave gomile raštrkanih izviđača koji plešu oko jadnih pet odsto. A vrijeme je praktično iscurilo.

Najveći adut vlasti na tim izborima, osim rezultata u procesu evropskih integracija, za koje su parcijalno zaslužni, je “Euromodel” koji je najavio premijer Spajić, a kog su brzo “prigrlili” njegovi koalicioni partneri. Koje je Vaše mišljenje o tom ekonomskom programu?

“Euromodel” je ovoj vlasti prijeko potrebna injekcija adrenalina u srce. Vlast intimno na taj potez ne gleda kao na nešto dugoročno i održivo, nego kao na brzopotezni trik koji je može pogurati taman dovoljno da uspješno zaključa sljedeće izbore, s mogućnošću brzog opoziva tog modela netom nakon izbora.

Između ostaloga će zato, čini se, vlast i požuriti s raspisivanjem izbora. “Euromodel”, izvan političke logike preživljavanja pod svaku cijenu, u svojoj je srži socijalno samoubistvo i realnosektorsko ubistvo. Umjesto da se društvo kreće k snažnijem privatnom sektoru i manjem javnom sektoru, k poslovima veće dodane vrijednosti, vlast crnogorsku ekonomiju dodatno gura u smjeru partijskog parazitizma, ovaj put i s rulet-ubrzanjem.

DPS je počeo s promocijom “Plana za sve”, kog nazivaju odgovorom na “Euromodel”. Mislite li da opozicija može da ponudi nešto što bi moglo da parira enormnom povećanju plata? Ako mogu, jesu li oni dovoljno sposobni da to sprovedu u djelo?

Niti može, niti treba. DPS-u ni ovdje ništa nije jasno. Prvo, bilo kakvo opoziciono takmičenje s vlašću u disciplini dijeljenja javnog novca uvijek u definiciji završi porazom opozicije - opozicija obećava, vlast daje. Drugo, u očima birača koji glasuju dominantno ekonomski - ova vlast i njeni raniji derivati podijelili su novac u dva navrata i sad obećavaju učiniti to po treći put. Nasuprot njima su oni koji su izbore 30. 8. 2020. izgubili i zbog lošeg životnog standarda građana. Šta mislite, kome ekonomski opredijeljeni birač vjeruje u ovakvom srazu? Što uopće DPS traži u toj temi - samilost?

Treće, ovo ne znači da je ekonomija vječna ne-tema za crnogorsku opoziciju, naprotiv, no da bi se na toj temi moglo efektivno raniti vlast, oslikati njene eksperimente, trebalo je profilirati ili pridobiti ljude koji o tome mogu kredibilno govoriti - poslovni ljudi bez mrlje u karijeri, inovatori, poslodavci velikom broju ljudi s pristojnim platama, neko kraj koga onda Spajićevo cirkusiranje izgleda smiješno i opasno, a kritikovanje istoga po prvi put može donijeti neke izborne koristi.

Ovako, bez odrađenog posla, opozicija na toj temi gađa iz ničega u ništa, niko joj ne vjeruje, gubi vrijeme. Naravno, ostaje i pitanje svačije procjene može li DPS (a i Evropski savez) ikad uopšte ovladati tom temom ili je ovo bila jedna od tema za nesuđenu istinski reformsku snagu koja nasušno nedostaje u ukupnoj matematici, na crnogorskom političkom centru, a koja je mogla suvereno ovladati ekonomskim temama i tako raskrinkati PES-ov javašluk.

Parlamentarni izbori u Srbiji održaće se 25. oktobra. Kako vidite tamošnju situaciju - da li je za očekivati da bi Aleksandar Vučić nakon 14 godina mogao da padne s vlasti i je li, s obzirom na prirodu njegovog režima, mirna tranzicija realna?

Postoji realna šansa da Vučić osvoji manje glasova od Studentske liste, no šta nosi izborno veče, dan poslije i proces formiranja skupštinske većine - pitanje je. Režim je aktivirao sve živo i neživo da bi se sačuvao, ulog je puno veći od izbora, ulog je dalje bogaćenje ili sudski procesi (i bijeg iz zemlje) za cijeli niz ljudi koji su se grubo ogriješili o srpske građane.

Sve se glasnije čuju i podaci o ogromnom broju novovažećih fantomskih ličnih karata, užurbanoj organizaciji glasačkih autobusa iz Republike Srpske, te registraciji po više desetina birača na pojedinim opskurnim lokacijama poput straćara, koliba, garaža itd. Što se tiče samih biračkih mjesta - na njima će režimu ovaj put biti teže krasti glasove pošto će, čini se, po prvi put u novijoj istoriji opozicione snage moći posmatračima pokriti sva biračka mjesta.

Strani element je prećutno na strani Vučića pošto je, sumirano, dosad u maniru geopolitičke prostitutke svima dao sve što se od njega tražilo - ekonomski, energetski, teritorijalno. Francuzi se ugrađuju u lukrativne vojne i infrastrukturne ugovore, Njemci u energetske, a Amerikanci su zadovoljni njegovom servilnošću po pitanju Kosova i Metohije. Rusi mu ne vjeruju, no nemaju bolju alternativu za održanje makar površinske, tabloidne rusofilije. Kinezi su zadovoljni rudnicima koji su im predani, te mogućnošću da na teritoriju Srbije drže praktično robovsku radnu snagu dopremljenu iz Kine.

Ipak, čini se da će svi vanjski akteri biti dovoljno oprezni da ga ne podrže apriori i neoprezno, nego se nadaju izbornom danu i jednom glasu više na njegovoj strani da mu tada daju čestitku/podstrek.

U očima hibridnog aktera svi ste plijen, ostaviti sujete po strani

Kako gledate na pokušaje Alpac Capital-a da preuzme medijski brend Vijesti, zaobilazeći pravo na preči otkup koje imaju manjinski vlasnici?

Izrazito perfidno i izrazito loše za državu i društvo. Naime, onaj ko želi zagospodariti medijskim prostorom, zna da mora zagospodariti dosegom, mejnstrimom. Dok god se kontrolišu samo rubni portali i egzotične televizije ili televizije iz matične države koje se emituju u državi koja je meta - to nije istinska kontrola. Mora se zaposjesti najšire i najuticajnije.

Na događaju 29. oktobra ćemo razgovarati i o stanju medijske scene u Crnoj Gori.

Mnogi sa procrnogorske scene Vijestima zamjeraju pozicioniranje tokom litija pa sad neoprezno likuju, ne shvatajući ključnu stvar - u očima vanjskog hibridnog aktera svi ste vi, bez obzira na unutrašnje razlike isti - plijen. Nijanse koje vi vidite makro-planerima nebitne su, dolazi po sve vas.

Vučić sasvim komotno može istovremeno operisati i s B92 i s Informerom, i s Gordanom Čomić i s Vojislavom Šešeljem. To je obilježje hibridnih režima. Zato je neko minimalno jedinstvo u odbrani od ovakvih vanjskih nasrtaja ključno ako se želi sačuvati barem nešto autohtonog crnogorskog medijskog prostora.

Neka bude lijevi ili desni, neka bude blaži ili kritičniji prema staroj vlasti ili novoj vlasti, neka bude ovakav ili onakav, no neka se barem uređuje u Crnoj Gori, neka se o njemu barem odlučuje u Crnoj Gori. Stavite sujete postrani, shvatite kakvi se tamni oblaci gomilaju na horizontu.

Ako Vučić pobijedi, Mandić će mu poljubiti ruku i tražiti oprost

Uticaj iz Srbije je bio jasno primjetan na crnogorskim parlamentarnim izborima 2020. i 2023, a možda i najeklatantniji primjeri “vjetrova iz Beograda” su lokalni izbori u Nikšiću 2021. i 2025. Kakvu ulogu očekujete da taj faktor igra 2027. i koliko će to zavisiti od rezultata srbijanskih izbora 25. oktobra?

Ako Vučić ostane na vlasti, Crna Gora će 2027. iskusiti možda i rekordno miješanje u svoj izborni proces. I ovdje uopšte ne mislim na Milana Kneževića, koji iako sve vrijeme otužno lojalan Vučić - Brnabić režimu, neće biti ključni element tog miješanja.

Naime, nasuprot onima koji u doziranim napadima “Informera” i “Politike” na Andriju Mandića vide vječno spaljene mostove Srpske napredne stranke (SNS) i Nove srpske demokratije (NSD) - mislim upravo suprotno - ako se Vučić održi Mandić će, kao iskusan političar, prvi poljubiti Vučićevu ruku, zamoliti za oprost i okajati grijehe, te nastaviti sarađivati sa srbijanskom dubokom državom kao što je radio dvije decenije do kratkog zahlađenja.

Neće sebi dopustiti da bude u ikakvim napetosti s novim-starim čelnikom režima koji drži mnoge poluge straha i moći u Crnoj Gori. Taj oprost će se vjerojatno tražiti preko (Milorad) Dodika kao posrednika, s kojim su i Vučić i Mandić u dobrim odnosima. Ako do takvog miješanja dođe, ono će svakako ići u smjeru osnaživanja Mandića i slabljenja Spajića preko Mandićevih spavača u PES-u.

Ako vlasti zagusti, mitropoliti SPC u Crnoj Gori će pripomoći

Važnu ulogu u crnogorskim izbornim ciklusima, htjela javnost to ili ne, igra i Srpska pravoslavna crkva (SPC). Dvojica mitropolita SPC u Crnoj Gori su se početkom avgusta našli na suprotnim stranama, jedan čvrsto uz, a drugi jasno protiv Aleksandra Vučića. Koliko će taj razlaz imati uticaja na izborni rezultat naredne godine?

Razlaz je blaže prirode i primarno određen ličnim odnosima Jovana Mićovića i Ljubiše Ostojića s Vučićem. Tim razlazom nije prestala njihova uloga veto igrača na crnogorskoj političkoj sceni, tim razlazom nije nestao Spajićev i (Aleksa) Bečićev strah od njih, niti je nestala mogućnost njihove ponovno ujedinjene podrške Mandiću (a ovaj put možda i Kneževiću), kad za to kucne čas.

Ako pak vlasti izborno zagusti, nemam nikakve nedoumice u to da će oba mitropolita SPC u Crnoj Gori odmah staviti svoje svježe razlike postrani i pripomoći postojećoj vlasti da se održi, uz prateći Mandićev iskorak. Ko to ne shvata - naivan je.