Najnoviji Trampov poklon Putinu

Kada sam početkom ove godine prvi put opisao vodeće načelo spoljne politike Donalda Trampa kao samoubistvo supersile, već je bilo očigledno da je rat protiv Irana, koji je američki predsjednik pokrenuo iz hira, strateška katastrofa. Pet mjeseci kasnije, razmjere tog neuspjeha još su očiglednije. Što je još gore, taj neuspjeh pružio je Trampu novi izgovor da nagradi Rusiju. Slabost rađa novu slabost.

Iran je od samog početka znao da se Tramp nikada neće odlučiti za invaziju, što mu je omogućilo da po volji zaoštrava sukob. Sjedinjene Države bile su primorane da smanje svoje vojno prisustvo na Bliskom istoku, pa čak i da povuku strateške bombardere iz Ujedinjenog Kraljevstva - što je donedavno bilo nezamislivo.

U međuvremenu, iranski saveznici mogu nekažnjeno da napadaju američke saveznike širom regiona. Huti su tako napali aerodrom u Rijadu, prestonici Saudijske Arabije, a malo ko može bilo šta da učini kako bi ih u tome spriječio. U samim Sjedinjenim Državama rat je krajnje nepopularan, između ostalog i zato što je doveo do rasta cijena goriva. Uoči izbora za Kongres na polovini predsjedničkog mandata, ova ranjivost poklopila se s drugom velikom Trampovom slabošću: njegovom dugogodišnjom težnjom da se pokori ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Tramp, u koga je Kremlj polagao nade da će Rusija pobijediti u Ukrajini, uglavnom je radio ono što Putin od njega traži. U velikoj mjeri je obustavio američke isporuke i prodaju oružja Ukrajini, a prošle nedjelje pristao je i da kupuje ruski dizel, da bi potom za visoke cijene goriva okrivio Ukrajinu. Nepravednost tih optužbi naročito je očigledna u samoj Ukrajini, gdje Rusija balističkim raketama uništava energetsku infrastrukturu, a dronovima benzinske stanice. Ukrajinci rizikuju živote da bi došli do goriva, dok Amerikanci na benzinskim pumpama plaćaju više, zato što je Tramp izabrao katastrofalan poraz u Iranu umjesto podrške Ukrajini. Optužujući Ukrajince za haos koji je sam izazvao, Tramp pronalazi način da pomogne svom pokrovitelju Putinu.

Prividni cilj dogovora s Moskvom - brzo snižavanje cijena dizela uoči izbora za Kongres - nema mnogo smisla. Nije jasno ni da li Rusija uopšte može da isporuči gorivo, s obzirom na nestašice na domaćem tržištu. Kao što to često biva s Trampovim dogovorima, sve bi moglo da se završi tako što će američki poreski obveznici platiti dva ili tri puta više za nešto što im je predstavljeno kao poklon.

Pretpostavimo, međutim, da ruski brodovi zaista uplove u američke luke natovareni dizelom. To bi najvjerovatnije značilo da je Rusija uskratila isporuke svojim drugim partnerima kako bi Tramp imao razloga da joj bude zahvalan. Ukupna ponuda dizela na svjetskom tržištu time se ne bi promijenila, a ne bi se promijenila ni njegova cijena.

Simbolika je, međutim, nedvosmislena: Tramp otvoreno svrstava SAD uz Rusiju. Jedini efekat ublažavanja sankcija jeste korist za Putina. Naravno, s obzirom na to da je Rusija Trampovim „pregovaračima“ - koji su, igrom slučaja, zet i prijatelj američkog predsjednika - ponudila unosne naftne poslove, ne može se isključiti mogućnost da će od svega imati i ličnu korist. SAD u ovom trenutku nemaju spoljnu politiku u uobičajenom smislu te riječi; njima upravljaju klanovi koji nastoje da katastrofe izazvane Trampovim odlukama pretvore u unosne poslove za sebe.

Ovakva isprepletenost slabosti i korupcije još je jedno obilježje samoubistva supersile. Moć SAD počiva na vladavini prava. Kupovina dizela od Rusije praktično je nezakonita, budući da zakon iz 2022. godine to zabranjuje sve dok se Rusija ne povuče iz Ukrajine. Tramp je upravo potpisao i zakon kojim se predviđaju strože sankcije Rusiji i kaznene carine za zemlje koje uvoze rusko gorivo. To cijelu situaciju čini ne samo još grotesknijom već i obesmišljava američke zakone, dodatno slabeći zemlju.

Čak i ako pokušamo da prihvatimo način razmišljanja pokreta MAGA i pođemo od pretpostavke da su Trampovi spoljnopolitički prioriteti upravo onakvi kakvim ih on predstavlja, njegove krajnje protivrječne odluke prema Iranu i Rusiji stvaraju začarani krug sve veće slabosti. Poznato je da su Iran i Rusija bliski saveznici koji jedni drugima isporučuju oružje i obavještajne podatke. Iran Rusiji isporučuje dronove, a na početku rata poslao je čak i instruktore za obuku u njihovoj upotrebi na okupirane teritorije Ukrajine. Rusija otvoreno podržava Iran u ratu protiv SAD, dok njeni nuklearni stručnjaci nesmetano rade u toj zemlji. Šaljući novac Rusiji, Tramp zapravo pomaže Iranu i nastoji da pridobije lidera koji podržava njegovog neprijatelja.

Trampova otvoreno proruska spoljna politika učinila je svijet opasnijim. Ako Rusija pobijedi u sveobuhvatnom ratu protiv Ukrajine, agresori širom svijeta dobiće dodatni podsticaj. Trampovi pozivi da Ukrajina izabere novog predsjednika, kojima ponavlja rusku propagandu, podržavaju ideju da vlade treba da biraju osvajači, a ne birači. On, čini se, smatra da Ukrajina mora da prestane da se brani od Rusije, iako Rusija odbija da popusti ili da pregovara o mirovnom predlogu.

Razlog zbog kojeg Putin nema namjeru da pregovara jeste Trampova popustljivost. Tramp je odlučio da SAD kupuju ruski dizel nakon telefonskog razgovora s Putinom o strahu od širenja zaraze iz jedne sibirske laboratorije. Tako nagla promjena teme ukazuje na to da se Tramp pred Putinom pretvara u glinu koju ovaj može da oblikuje po svojoj volji. Ironija je u tome što Putin u ratu protiv Ukrajine raspolaže veoma slabim kartama; snažnim ga čini jedino Trampova slabost.

Ne uspijevajući da pobijedi u svom besmislenom ratu protiv Irana, Tramp krivicu za njegove posljedice svaljuje na Ukrajinu i koristi tu laž kao opravdanje za ukidanje sankcija Rusiji - čime produžava i taj rat. To je ratovanje kroz slabost - ne samo kao činjenica već gotovo i kao doktrina. Amerika mora iznova da gubi, a ratovi moraju da se započinju, produžavaju ili podstiču kako bi Tramp i njegovi bliski saradnici mogli da zarađuju. Pretvarati se da se Trampu može povjeriti bilo kakva vlast znači učestvovati u neprekidnom samoubistvu Amerike kao supersile.

Autor je prvi nosilac profesorske katedre za modernu evropsku istoriju na Munkovoj školi za globalne poslove i javnu politiku Univerziteta u Torontu i stalni saradnik Instituta za humanističke nauke u Beču

Copyright: Project Syndicate, 2026.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")