Renoviranje stare boje može podići nevidljivu prašinu: kako...

Ilustracija, Foto: Shutterstock

Brušenje zida, zamjena prozora ili skidanje ispucale boje djeluju kao obični kućni poslovi. Međutim, ako stari premaz sadrži olovo, upravo ti radovi mogu raspršiti sitnu, nevidljivu prašinu po podu, namještaju, rukama i odjeći. Povodom Međunarodne sedmice prevencije trovanja olovom, koja traje od 18. do 24. oktobra, Svjetska zdravstvena organizacija podsjeća da je izloženost ovom metalu sprječiva, ali da često prolazi bez očiglednih simptoma.

Olovo može dospjeti u organizam udisanjem čestica ili gutanjem kontaminirane prašine, zemlje, vode i hrane. WHO navodi i druge moguće izvore, među kojima su određene boje i pigmenti, glazure na keramici, nakit, igračke, tradicionalna kozmetika i lijekovi, industrijski procesi te nebezbjedno recikliranje akumulatora. To ne znači da svaki stari predmet ili svaki zid sadrži olovo, već da porijeklo i sastav materijala treba provjeriti kada postoji opravdana sumnja.

Djeca su posebno ranjiva jer češće stavljaju ruke i predmete u usta, a iz unesene doze mogu apsorbovati više olova nego odrasli. Olovo može oštetiti razvoj mozga i nervnog sistema, dok se kod odraslih dugotrajna izloženost povezuje sa većim rizikom od povišenog krvnog pritiska, kardiovaskularnih problema i oštećenja bubrega. WHO naglašava da nije poznat nivo izloženosti bez štetnog efekta, pa je cilj ukloniti izvor, a ne čekati da se pojave simptomi.

Najvažniji trenutak za oprez jeste prije radova koji stvaraju prašinu. Struganje, suvo brušenje, bušenje, rezanje i zamjena prozora mogu poremetiti stari premaz. Ako postoji sumnja na olovnu boju, razumno je prije početka pitati nadležnu zdravstvenu ili ekološku službu koje je testiranje dostupno i angažovati kvalifikovanog izvođača obučenog za rad sa takvim materijalima. Američke smjernice koriste 1978. kao granicu zbog tamošnje zabrane stambenih olovnih boja; taj datum nije univerzalno pravilo za Crnu Goru, pa se kod nas treba osloniti na dokumentaciju objekta, laboratorijsko ispitivanje i lokalne propise.

Tokom rizičnih radova djeca i trudnice ne bi trebalo da borave u radnom prostoru niti da učestvuju u čišćenju otpada. Radnu zonu treba fizički odvojiti, svesti stvaranje prašine na minimum i sprovesti temeljno čišćenje. EPA u svojim uputstvima navodi vlaženje površina pri određenim postupcima, usisavanje uređajem sa HEPA filterom te mokro brisanje i pranje kao dio bezbjednijeg pristupa. Obično suvo metenje ili kućni usisivač bez odgovarajućeg filtera mogu ponovo podići nataloženu prašinu.

U svakodnevici pomažu jednostavne mjere: redovno mokro čišćenje podova i prozorskih klupica, pranje dječjih ruku i igračaka te sprečavanje pristupa ljuštenoj boji. Radnici koji dolaze u kontakt sa olovom treba da spriječe unošenje prašine kući na obući, odjeći i opremi. Ishrana sa dovoljno gvožđa i kalcijuma važna je za opšte zdravlje, ali nije zamjena za uklanjanje izvora izloženosti.

Ako je dijete, trudnica ili radnik možda bio izložen, treba razgovarati sa ljekarom ili nadležnom službom o procjeni rizika i eventualnom mjerenju olova u krvi; odsustvo simptoma ne isključuje izloženost. Hitna medicinska procjena potrebna je kod ozbiljnih neuroloških simptoma ili sumnje na akutno trovanje. Najkorisnija poruka nije da se svaka stara kuća treba doživjeti kao opasna, nego da se prašina pri renoviranju ne tretira kao bezazlena dok se ne zna šta je u starom premazu.

Članak pripremljen uz podršku AI alata.