Cinizam pod ružičastom trakom

Svakog oktobra gradove preplave ružičaste trake, apeli o prevenciji i priče o pobjedi. Ali, kada se kampanja završi, žene oboljele od raka dojke ostaju same sa dijagnozom, terapijama, čekanjem i neizvjesnošću. Njihova bolest najčešće postaje tek povod za objave na društvenim mrežama, događaje i samopromociju onih koje sebe nazivaju društveno odgovornima. U tim kampanjama - krajnje cinično - najglasnije su one koje imaju neku vrstu uticaja i moći, stvarnu ili zamišljenu, koju ne koriste osim u svrhu samopromocije, dok iskustvo i problemi oboljelih ostaju u drugom planu.

Kada se uspjeh kampanje mjeri njenom vidljivošću, oboljela žena lako postaje sredstvo za tuđu društvenu potvrdu. Nije dovoljno što je bolesna; od nje se očekuje da svojim iskustvom bude korisna, poučna i javno dostupna. Nije dovoljno što prolazi kroz terapiju; njena priča treba nekome da posluži kao dokaz empatije. Takvo prisvajanje tuđeg iskustva može biti posebno neukusno kada iza velikih riječi ne slijede konkretna pomoć, dostupne informacije, podrška tokom liječenja i spremnost da se čuje i ono što nije inspirativno.

Samozadovoljne samopromoterke ne dotiče to da li u hodniku Klinike za onkologiju, u kojoj sjedi cijela jedna Crna Gora, ljeti ima vazduha, a da li je zimi hladno; da li one i oni koji satima čekaju, a stigli su, npr. iz Pljevalja, Rožaja, Herceg Novog, imaju bočicu vode ili minimalni obrok i mogu li ga sebi priuštiti; ima li odgovarajuće hemioterapije koju toga dana treba da prime ili će se neobavljenog posla koji život znači vratiti kući; imaju li novca da plate internet i makar uz pomoć mobilnog telefona lakše prebrode sate čekanja na neudobnoj stolici. Toliko “posvećene” oboljelim ženama, nikada se ne zapitaju kako je nakon operacije koja ih najčešće ostavlja bez veoma važnog atributa ženstvenosti i razornih terapija koje im oduzmu i kosu i obrve i trepavice, i kao pomoći - nabaviti cold capping opremu koja smanjuje gubitak kose i do 80 odsto i izdejstvovati humanije besplatne grudne proteze od kojih ne boli kičma i koje, da ne idemo mnogo daleko, u susjednoj Srbiji žene dobijaju o trošku FZO. Da ne govorimo o sistemskoj postoperativnoj nebrizi koja ne uključuje fizioterapije za operisane ili psihološku podršku.

Čitav vijek nakon što se Virdžinija Vulf u eseju “O bolesti” zapitala zašto je fizička patnja tako odsutna iz književnosti, i dalje se borimo da o njoj govorimo bez klišea. Tijelo koje pati izmiče jeziku, pa pisanje često sklizne u medicinsku statistiku ili patetiku. Bolest, međutim, nije uredna priča sa zapletom i srećnim krajem. Ona je i beskrajno čekanje, ponavljanje, umor i raspad svakodnevnih rutina i, samim tim, normalnog života.

Suzan Zontag je u tekstu “Bolest kao metafora” upozorila na štetu koju nanose priče o bolesti kao kazni, ratu ili ispitu karaktera. Ipak, ružičaste kampanje često samo zamjenjuju jednu metaforu drugom: od oboljelih žena očekuje se da budu hrabre, pozitivne i inspirativne. Tako se biologija pretvara u mjeru nečije volje, a oboljeloj se, pored terapije, nameće i obaveza da svoju patnju učini poučnom za druge.

Ako se ozdravljenje predstavlja kao pobjeda volje, šta poručujemo onima čije tijelo ne reaguje na terapiju? One nisu izgubile zato što se nisu dovoljno borile. Bolest nije etički ispit, a strah, bijes, umor i očaj nisu znaci slabosti. Rak dojke nije alegorija ni opomena sudbine, već ozbiljno oboljenje koje zahtijeva medicinsku pomoć, ne pjesničke ukrase i lažnu utjehu.

Ni oboljela žena nije simbol, rekvizit kampanje ni dokaz tuđe dobrote. Ona ima pravo da govori ili ćuti, da bude hrabra ili preplašena, da ne želi svoju bolest da pretvori u javnu priču. Društvena odgovornost ne mjeri se brojem objava i kroz filtere provučenih fotografija uz ružičastu traku, nego konkretnom podrškom i spremnošću da se sasluša ono što nije inspirativno.

Suština oktobra, Mjeseca borbe protiv raka dojke nije u poliranju pobjedničkih priča, već u slušanju sirove stvarnosti bolesti. Pisati o njoj pošteno i zaista djelovati znači odreći se lažnog heroizma i priznati ono što kultura u kojoj živimo najčešće prećutkuje: tijelo koje pati i osobu koja ne duguje nikome da svoju patnju učini lijepom. Podrška koja je iskrena ne traži pozornicu - ona stiže do onih kojima je potrebna.

Autorka je novinarka i urednica rubrike Kultura u ND Vijesti

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")