Crnogorski Mediteran - gdje svjetlost i kamen vode svoj vječni...

Umjetnika Slobodana Pantelića ne privlače prolaznost i dinamika savremenog života, već onaj duboki, vjekovni mir koji nosi kamena arhitektura okupana svjetlošću, priča on u razgovoru za “Vijesti”. To je pronašao u Mediteranu, onom geografskom, duhovnom, vizuelnom, onom Mediteranu koji osjeća, zamišlja, doživljava i koji prikazuje na svojim radovima.

Iako nije direktno vezan za Mediteran, upravo je on njegova neiscrpna inspiracija godinama već. Dah i duh Mediterana, umjetnik iz Kragujevca tokom oktobra donosi i Pljevljima. U Umjetničkoj galeriji “Vitomir Srbljanović”, otvorena je izložba njegovih odabranih djela iz ciklusa “Mediteran koji donosi umjetnikovo lično i poetsko viđenje mediteranskog prostora.

Pantelić za “Vijesti” govori upravo o uticaju Mediterana na njega i njegova djela, ali i o tome kako ga je oblikovala Crna Gora tokom studija na Cetinju.

On za “Vijesti” kaže da se “crnogorski prostor, sa svojim specifičnim kršem, kamenom i neponovljivom svjetlošću, neizbrisivo se urezao u moju podsvijest”, a Cetinje ga je naučilo da slika ne nastaje samo na platnu, već se prvo mora proživjeti i odnjegovati u tišini.

Dalje priča o umjetnosti i izložbi koja je otvorena do 24. oktobra. Njegove kompozicije odlikuju se složenom organizacijom forme, izraženom ulogom svjetlosti i sjenke, kao i bogatim kolorističkim odnosima. Plavi, zeleni, bijeli i zemljani tonovi, uz akcente narandžaste i sive, grade prepoznatljivu atmosferu njegovog mediteranskog pejzaža.

“Pantelić u ovom ciklusu slobodom umjetničkog izraza sinhronizuje viđeno i imaginarno - realno i fantaziju, gradeći prepoznatljiv svijet primorskih gradova u kojem se susreću arhitektura, svjetlost, boja i sjećanje”, ističe istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković, a sami umjetnik o svemu tome više govori u intervjuu za “Vijesti”.

Slobodan Pantelić rođen je 1975. godine u Kragujevcu. Diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 2002. godine u klasi prof. mr Dragana Karadžića, a magistarske studije završio 2006. godine radom “Materija, boja, svjetlost”. Dobitnik je Nagrade za slikarstvo FLU za 2001. godinu. Član je Udruženja likovnih umjetnika Srbije. Živi i stvara na relaciji Kragujevac-Kruševac.

Vaša izložba “Mediteran” otvorena je u Pljevljima u Galeriji “Vitomir Srbljanović”. Šta ova postavka donosi i imate li neka očekivanja ili želje od same izložbe?

Za mene je izuzetno zadovoljstvo što imam priliku da se predstavim publici u Pljevljima, u zaista divnom ambijentu Galerije “Vitomir Srbljanović”. Ova postavka obuhvata izbor radova iz mog ciklusa “Mediteran”, na kojem intenzivno radim u posljednje dvije godine. U pitanju su 24 kompozicije rađene tehnikom ulja na platnu. Moja očekivanja i želje se uglavnom svode na to da se posmatrač poveže sa slikom - koliko je god to njemu moguće, i da je doživi na sopstveni način. Kada se to dogodi, smatram da sam ostvario pravu komunikaciju likovnim sredstvima i da sam u potpunosti ostvaren kao umjetnik.

“Mediteran” je Vaš ciklus slika u kojem su more, primorski gradovi, arhitektura, kamen i svjetlost prepoznatljivi motivski oslonci. Šta je za Vas bio prvi impuls da upravo Mediteran postane tema kojoj ćete se posvetiti kroz cijeli ciklus? Čime Vas Mediteran nadahnjuje iako nijeste direktno vezani za taj predio?

Vjerovatno je u pitanju neka unutrašnja potreba za usidrenjem, za mirom... Može zvučati čudno jer se pojam Mediterana često vezuje za turizam, gužvu i vrevu.

Iako nisam direktno vezan za taj predio u smislu porijekla, Mediteran me nadahnjuje svojom patinom, višeslojnošću i načinom na koji svjetlost na njemu transformiše kamen i materiju. Mene ne privlače prolaznost i dinamika savremenog života, već onaj duboki, vjekovni mir koji nosi kamena arhitektura okupana svjetlošću. Ta svjetlost u mojim radovima nije samo fizičko osvjetljenje, već duhovni pojam - potraga za plemenitim i uzvišenim, za “mirnom lukom” i tihovanjem. Mediteran je, u tom smislu, postao savršen likovni i konceptualni okvir kroz koji mogu da istražujem odnose materije, boje i svjetlosti.

Na Vašim slikama stvarni pejzaž nije tek prenesen na platno, već se kroz boju, svjetlost i formu mijenja i dobija gotovo imaginarni karakter. Gdje se za Vas završava ono što ste zaista vidjeli, a počinje prostor lične imaginacije i sjećanja i kako se sve te priče, osjećanja i ideje prenose na platno?

Granica između viđenog i doživljenog kod mene je tanka, ali presudna. Realni pejzaž ili arhitektonski detalj služe samo kao početni impuls, kao varnica koja pokreće proces. Na mojim slikama u prvi plan izbija prostor lične imaginacije, emocija i sjećanja. Nije mi cilj da reprodukujem fizički izgled nekog mjesta, te nema potrebe u mojim slikama tražiti asocijacije na određeni postojeći grad ili naselje... Moj cilj je da materijalizujem osjećaj i duhovno stanje koje to mjesto u meni budi. Izbjegavajući treću dimenziju i klasičnu perspektivu, svjesno građenje kompozicije preusmjeravam ka stvaranju metafizičkog prostora - prostora tišine. Te priče i ideje se na platno prenose kroz sam proces slikanja: gradnjom slojeva, preklapanjem tonova, unošenjem patine na kamenim strukturama i neprestanim traženjem one svjetlosti koja nije samo fizičke prirode, već izvire iz same slike. Sva sjećanja i unutrašnji nemiri tu dobijaju svoj likovni red i harmoniju.

Koliko je Mediteran za Vas konkretno mjesto, a koliko atmosfera ili unutrašnji pejzaž? Po čemu je karakterističan kao podneblje, a po čemu kao umjetnički motiv, često prisutan na platnima, kako Vašim tako i Vaših kolega?

Kao podneblje, Mediteran je karakterističan po svojoj bogatoj istoriji, slojevima civilizacija, mirisu soli, karakterističnoj svjetlosti i patini koju vreme ostavlja na kamenu. S druge strane, kao umjetnički motiv, kako u mom radu, tako i u istoriji umjetnosti i na platnima mnogih mojih kolega, Mediteran je vječni izvor inspiracije upravo zbog te neuhvatljive svjetlosti i plastičnosti forme. On umjetnicima pruža bezbroj mogućnosti: od čisto kolorističkih i formalnih istraživanja (odnos toplih i hladnih tonova, svjetla i sjenke), pa sve do duboko metafizičkih i simboličkih slojeva. Mediteran na platnu nikada nije samo pejzaž; on je uvijek metafora - za život, za mir, za duhovnu svjetlost i traženje smisla u ovom ubrzanom svijetu. To je, barem za mene, presudno u mojim likovnim istraživanjima. Zato, za mene, geografski Mediteran pruža samo spoljašnji kostur - kamen, more, sunce, arhitekturu... Ali ono što ga čini uvijek živim jeste to unutrašnje stanje duha koje on budi: osjećaj usidrenja, tišine i bezvremenosti.

Studirali ste i završili postdiplomske studije na Cetinju, u klasi Dragana Karadžića. Koliko je crnogorski prostor, a posebno iskustvo života i školovanja na Cetinju, uticao na Vaše formiranje, bilo lično, ali i kao slikara?

Crnogorski prostor, sa svojim specifičnim kršem, kamenom i neponovljivom svjetlošću, neizbrisivo se urezao u moju podsvijest. Iako moj ciklus “Mediteran” nije direktan prikaz konkretnih crnogorskih ili primorskih pejzaža, to iskustvo boravka i školovanja na Cetinju ugradilo je u mene prve i najvažnije slojeve razmišljanja o strukturi kamena, patini i svjetlosti koja transformiše materiju. Cetinje me je naučilo da slika ne nastaje samo na platnu, već se prvo mora proživeti i odnegovati u tišini... Rad sa profesorom Draganom Karadžićem bio je neprocjenjiv. Profesor Karadžić nas je usmjeravao kako da posmatramo svijet oko sebe, sa posebnim naglaskom baš na doživljaj metafizičkog u tom prostoru, kako da osluškujemo sopstveni unutrašnji glas i izgrađujemo sopstveni estetski izraz. Njegov suptilan odnos prema materiji, svjetlosti i poetskom u slikarstvu sigurno je ostavio dubok trag u mom poimanju umjetnosti.

Upravo je i Vaš profesor Dragan Karadžić prepoznat kao umjetnik koji nadahnuće crpi iz prirode, ali i Mediterana. Koliko je on tako uticao na Vas, usmjerio Vas ili Vam otkrio “tajne” Mediterana?

Sigurno da jeste, ali ne u smislu doslovnog preuzimanja motiva ili likovnih rješenja. Profesor Karadžić nam nije davao gotove recepture niti nas je učio kako da “naslikamo Mediteran”, već nas je usmjeravao kako da posmatramo prirodu i njene unutrašnje ritmove. Moram istaći da u vreme studiranja nisam imao “Mediteran” kao temu u slikarstvu, pa nisam direktno o tome razgovarao sa profesorom, ali sam se bavio istraživanjem odnosa materije, boje i svjetlosti, što je bila tema mog magistarskog rada 2006. godine. Iz tih razgovora sa profesorom bilo je važno naučiti kako da se doživljaj objektivnog i opaženog u sopstvenom biću prevede u autentičan likovni zapis. U tom smislu, profesor Karadžić mi je pomogao da pronađem sopstveni ključ za razumijevanje prirode, u ovom slučaju Mediterana, kao metafizičkog prostora.

Kada pogledate svoj dosadašnji rad, da li “Mediteran” vidite kao nastavak nečega čime ste se bavili ranije ili kao svojevrsni zaokret? Šta se u Vašem slikarskom jeziku promijenilo od ranijih ciklusa do ovih radova?

Ciklus “Mediteran” vidim prvenstveno kao prirodan nastavak i dalju evoluciju mog dosadašnjeg rada, a ne kao nagli zaokret. Moji raniji ciklusi, počev od diplomskog rad na temu “Krst”, pa preko magistarskih istraživanja na temu “Materija, boja, svjetlost”, bavili su se istraživanjem likovnih elemenata, materijalnosti slike i traženjem duhovnog u likovnom izrazu. Ono što se u mom slikarskom jeziku promijenilo jeste stepen sažimanja i pročišćenja. U ciklus “Mediteran” unio sam viši nivo sintetizacije forme i svjetlosti. Dok su raniji radovi bili više fokusirani na samu strukturu materije i apstraktnije istraživanje likovnih odnosa, ovdje su ti odnosi dobili konkretniji, mada i dalje metafizički okvir kroz motivsku asocijaciju na primorski kamen i arhitekturu.

Crna Gora je, na neki način, prostor u kojem se mediteransko i kontinentalno stalno dodiruju. Kako danas doživljavate taj crnogorski Mediteran, nakon godina života i rada van njega, i postoji li neki njegov motiv, grad ili atmosfera kojoj se kao slikar uvijek iznova vraćate?

Upravo je crnogorski Mediteran ostvario jak i presudan uticaj na mene, kome se vraćam mnogo godina posle mog studijskog boravka na ovim prostorima. Kada sa vremenske i geografske distance posmatram crnogorski Mediteran, ne doživljavam ga kroz pojedinačne gradove ili konkretne lokalitete, već kao jedinstveno stanje duha i svjetlosti. Motiv kome se uvijek iznova vraćam nije određeni grad ili zid, već atmosfera unutrašnjeg mira i patine vremena koju taj prostor nosi. Vraćam se onoj svjetlosti koja u ranim jutarnjim ili kasnim popodnevnim satima obasjava kamene strukture, pretvarajući ih u metafizički prizor. To je prizor koji i ne mogu do srži objasniti rečima, ali to pokušavam bojom. Zato je crnogorski Mediteran za mene bio i ostao neiscrpno vrelo unutrašnje inspiracije - prostor u kome svjetlost i kamen vode svoj vječni dijalog u tišini.

Da li biste nešto dodali, poručili?

Mislim da smo u ovih nekoliko pitanja sasvim lijepo predstavili ovu izložbu i moje stvaralaštvo. Želio bih, prije svega, da se zahvalim Galeriji “Vitomir Srbljanović” na pozivu i izuzetnom gostoprimstvu, kao i Vama na ovako dubokim i inspirativnim pitanjima koja su mi pomogla da se poredstavim publici i da još jednom proživim svoj stvaralački put. Pozvao bih sve ljude, ljubitelje likovne umjetnosti da posjete izložbu i možda pronađu u ovim kompozicijama neki svoj kutak mira i tišine, neku svoju tačku susreta sa suncem, da nađu odbljesak te svjetlosti u sebi.

Arhitektura puna patine, puna ožiljaka iz prošlosti

U Vašem ciklusu “Mediteran” gotovo jednako važno mjesto kao priroda zauzima i karakteristična arhitektura: kameni zidovi, fasade, prozori, pristaništa, fragmenti gradova. Šta Vas u tim ljudskim tragovima u prostoru posebno privlači i kako se to u stvarnosti mijenja tokom vremena?

Ta mediteranska arhitektura puna patine, okrnjena zubom vremena, puna ožiljaka iz prošlosti, zapravo zauzima centralno mjesto u mojim slikama i dobija primat nad ostalim elementima prirode. Ti zidovi, fasade i pristaništa su nosioci memorije i vremena. Privlači me upravo ta njihova slojevitost i patina koju vjekovi ostavljaju na kamenu. Kamen pamti priče, molitve i beleži tragove generacija koje su tu prolazile. Vrijeme mijenja te objekte tako što ih troši, kruni i izlaže suncu i soli, ali im u estetskom i duhovnom smislu zapravo dodaje novu vrijednost. Taj proces starenja materije daje joj karakter i dubinu. Onaj trenutak kada se svjetlost odbije o stari, patinirani zid jeste trenutak kada fizička struktura prestaje da bude samo građevina i postaje poetski i metafizički prizor. Na mojim “Mediteranima” nema ljudi, ali se osjeća njihovo živo prisustvo u tragovima svakodnevnih životnih rutina.