Đina Perazić: Porodično nasljeđe i potraga za vlastitim putem

Kako izgleda odrastanje u kući u kojoj se uvijek čuje muzika, šta znači stasavati i sazrijevati u muzičkoj porodici, i lično i profesionalno, te kolika je odgovornost i čast nositi u sebi dar ali i nasljeđe... Kako je to učiti, živjeti, raditi i usavršavati se u inostranstvu i zbog čega se onda vratiti svojoj postojbini... Koliko je izazovno svirati u orkestru sastavljenom od mladih muzičara poteklih iz iste zemlje, a koji dolaze sa raznih strana, a kako izgleda dijeliti scenu sa bratom... O svemu tome u razgovoru za "Vijesti" govori mlada crnogorska muzičarka pijanistkinja Đina Perazić.

Jasno je - u porodici Perazić muzika nikada nije bila samo profesija, već način života i dio svakodnevice... Uz oca violončelistu i kompozitora Igora Perazića, majku violinistkinju posvećenu pedagoškom radu, ali i ostale članove porodice, Đina i njen brat Luka Perazić odrastali su u okruženju u kojem su se preplitali različiti muzički žanrovi, rad i disciplina. Danas, kao formirani mladi muzičari, i sami nastoje da nastave tu priču, ali i da izgrade vlastiti umjetnički izraz.

Mlada pijanistkinja je nedavno nastupila kao solistkinja na koncertu "Waiting for your sign" koji je u Velikoj sali Muzičkog centra Crne Gore krajem septembra održao Festivalski orkestar Crne Gore. Scenu je, pored Orkestra, dijelila sa bratom, violinistom, a svemu tome poseban aspekt pružio je i sami naslov koncerta... "Waiting for your sign" preuzet je iz autorske pjesme Igora Perazića, njihovog oca, a koja postaje simboličko polazište cijelog koncepta.

Kompletan umjetnički projekat realizovao je Festivalski orkestar Crne Gore, ansambl sastavljen od mladih muzičara koji svoje obrazovanje i profesionalno iskustvo stiču na vodećim evropskim akademijama, a danas svoje znanje i iskustvo vraćaju u Crnu Goru kroz zajedničke umjetničke projekte. Svoje impresije sa koncerta, ali i mnogo više, za "Vijesti" dijeli mlada pijanistkinja.

Kako je došlo do koncepta "Porodica na sceni" i kakve utiske nosite sa koncerta?

"Waiting for your sign" kao naziv koncerta je inspirisan istoimenom pjesmom našeg oca Igora. Htjeli smo da na nešto suptilniji način odamo počast našim roditeljima i porodici kao muzičarima i ljudima, da objedinimo naše korijene i neke nove muzičke impulse. Ta zamisao je pratila i sklapanje repertoara za koncert koji, osim Mendelsonovih klasičnih djela, uključuje i nešto moderniju, atmosferičnu kompoziciju Frates of Arvo Parta, kao i filmsku muziku mladog crnogorskog kompozitora Enesa Tahirovića.

Kroz zajedničko sviranje sa Festivalskim orkestrom Crne Gore, osjećaj zajedništva i prijateljstva koje nas je pratio, kako na probama i sceni, tako i van tog konteksta, učinio je da se svi zbližimo i osjećamo pripadnost nekoj široj, muzičkoj porodici.

"Waiting for your sign" takođe savrseno opisuje iskustvo zajedničkog sviranja tj. kamernog muziciranja, gdje se svi slušamo, gledamo, dišemo zajedno, čekamo jedni druge... I gdje nekih par sekundi tišine prije nego što prvi ton odzvuči, nama na sceni daje osjećaj zaustavljenog vremena, ili vječnosti.

Nakon odsviranog koncerta, osjećali smo se ispunjenima, povezani sa tom muzikom i jedni sa drugima, kao i sa slušaocima. Bilo nam je jako drago što smo sa publikom mogli da podijelimo sve ove ideje i da su kroz njihovu realizaciju i oni mogli da te večeri osjete ono što mi uvijek nosimo sa sobom i stremimo da iskažemo na umjetnički i kvalitetan način.

Nije prvi put da nastupate zajedno... Šta za vas dvoje to znači, na ličnom i profesionalnom planu?

Za mene je sviranje u većem ansamblu, gdje svi imaju svoje ideje i perspektive, i onda nalaženje zajedničkog zvuka, bilo jako interesantno i vrijedno iskustvo za moj muzički i lični razvoj. Definitivno je bilo drugačije, izazovno i uzbudljivo na svoj način, kad uporedim to sa svojim prošlim iskustvima sviranja sa jednom, dvije ili tri osobe. Kroz to, kao i kroz izvođenje ovako šarenolikog repertoara, gdje svaka kompozicija zahtijeva nešto posebno, imala sam priliku da naučim još bolje da se muzički adaptiram i da igram različite uloge: pratnju, dio ansambla, solistu, polovinu jednog dua.

Na sceni ste praktično odrastali, zajedno, uz svoje roditelje... Kako pamtite svoje stasavanje, djetinjstvo ali i taj put sazrijevanja i životnog i profesionalnog?

U našoj kući uvijek se čula muzika! Naš otac bi intenzivno vježbao na violončelu za svoje nastupe, a onda sjeo za klavir i pratio sebe dok pjeva. Naša majka je bila jako posvećena profesorica i držala je dodatne časove violine i kod kuće, ili bi vježbala orkestarske dionice. Otac nam je kroz svoje svakodnevno sviranje davao inspiraciju i bio najbolji primjer posvećenog umjetnika koji živi za muziku. Majka je bila ta koja se trudila da svakog dana vježbamo, da izgradimo disciplinu i rutinu, kao i da imamo sve uslove da se razvijamo i ostvarimo u ovome što radimo.

Mnogo znači to kad vam neko obezbijedi dobre instrumente, vozi vas u muzičku školu svakog dana, opravdava izostanke u školi, vodi računa o cijelom domaćinstvu... Ovakva sredina, posvećenost i požrtvovanost naših roditelja je jedna od ključnih stvari koja nas je dovela do ovoga čime se bavimo danas, i u stvari jako velika privilegija koje moramo biti svjesni.

Kada se u kući nije sviralo, onda se slušalo, i to muzika raznovrsnih žanrova. Osim klasične, slušali smo i džez, filmsku muziku, rok, pop, funk, soul, bossa novu... u svakom žanru je bilo nečeg kvalitetnog i interesantnog. Kroz primjer naših roditelja, i muziku koja je bila utkana u naše okruženje i svakodnevicu, naučili smo da otvorenost ka drugim žanrovima i umjetnostima može na nas uticati samo pozitivno, i od nas načiniti još bolje muzičare i ljude.

Vaši roditelji ostavili su dubok trag u crnogorskoj muzici, a muzika i umjetnost su dio porodičnog života i nasljeđa. Da li ste ikada imali osjećaj ili obavezu da nastavljate već započetu priču ili vam je bilo važno da od tog nasljeđa napravite nešto što je sasvim Vaše?

Drago nam je i čast nam je što možemo da na neke načine nastavimo određene tradicije i odamo počast njima zbog kojih smo sad ovdje i zahvaljujući kojima smo gdje smo. Ipak, takođe želimo i trudimo se da nađemo neki sopstveni put, njegujemo individualnost, kreiramo nešto novo i svoje za šta se nadamo da će i u nekim drugim kontekstima doprinijeti muzici Crne Gore.

Koliko danas, kada ste već formirani mladi ljudi i muzičari, to što ste brat i sestra utiče na muzičku komunikaciju između Luke i Vas?

Definitivno postoji nešto nalik "telepatiji"! Sviranje s Lukom je unikatno iskustvo baš zbog toga što mnogo pratimo intuiciju i instinkte, ne moramo sve verbalno da iskomuniciramo da bismo razumjeli neke namjere i ostvarili neku muzičku zamisao. Ne planiramo uvijek sve do krajnosti, i ostavljamo prostora za neka iznenađenja u trenutku izvođenja - kako za slušaoce, tako i za nas.

Koliko se razlikuje međusobno poznavanje i povjerenje, privatno i na sceni i koliko je na sceni, iako solista, bitno biti dio ansambla?

Ova saradnja za mene čini da se to privatno i profesionalno, lično i umjetničko, mnogo više prepliću, i čine da u sebi ne mogu da razdvajam to dvoje. Ipak, osjećam da na mene to utiče dobro, daje mi jaču svrhu, i usred svega ovoga sazrijevamo i još više vjerujemo jedno drugom. Dolazi do toga da se ovi različiti aspekti, baš kao i naši pristupi muzici, više dopunjavaju, nego što se razlikuju. Baš to povjerenje je zasluženo za to što imamo slobodu da pokušamo nešto novo u trenutku, i znamo da će biti primijećeno i da ćemo se adaptirati. Te, naizgled suprotne uloge koje preuzimamo, biti solista ili dio ansambla, obje su potrebne i važne.

"Waiting for your sign" govori o znakovima koji dolaze kroz zvuk, pokret, tišinu, pogled... Šta je ili koji je za Vas lično bio taj "znak" koji Vas je doveo do muzike i zbog kojeg ste odlučili da joj posvetite život?

Za mene je vrijedno posvetiti se muzici za cijeli život zato što muzika ima moć da dopre do svakoga, da se suoči sa bilo kojom emocijom koju osjećamo, i da je mi razumijemo (kao i ona nas) kada su riječi nedovoljne ili suvišne. Svako može da nađe neko svoje, lično značenje u nekoj kompoziciji i kao slušalac i kao izvođač, možemo se iznova vraćati nečemu i svaki put primijetiti nešto novo ili nešto odsvirati drugačije.

Školujete se i gradite iskustvo van Crne Gore. Šta je ono što tamo dobijate kao muzičarka, a šta Vam je važno da kroz ovakve projekte vratite ovdje?

Kroz studije i život u inostranstvu imala sam priliku i privilegiju da iskusim različite načine života, komunikacije, različite kulture i mišljenja. Otvorenost ka ovim različitostima, eksperimentisanje, pa onda usvajanje nekih od tih mišljenja i načina življenja, čine da i kao osoba i kao umjetnik budem svestranija, kreativnija, komunikativnija. Gradi svjesnost o ljudima i sredinama odakle potiču, kako su ih njihova iskustva oblikovala, kako svako na svoj način pristupa životu i muzici, kako se ljudi mijenjaju, pa samim tim i ja. Pružajući svoju perspektivu koja je oblikovana dosadašnjim iskustvima (direktno ili indirektno kroz muzičke projekte) želim da ljudi imaju priliku da budu otvorenijeg uma, da manje gledaju na stvari crno-bijelo, da je i ovo što imamo kod nas vrijedno i ima svoje mjesto u svijetu.

Da li se Vaš odnos prema Crnoj Gori promijenio otkako veći dio vremena provodite van nje? Da li je odlazak iz zemlje, a onda i povratak, promijenio i način na koji doživljavate ovdašnju muzičku scenu?

Definitivno se taj odnos promijenio jer sam se tokom zadnjih deset godina i ja sama promijenila usljed svih tih iskustava i različitih sredina u kojima sam se pronalazila. Sada sam odlučila da se vratim ovdje na neko vrijeme i da u Crnu Goru vratim nešto što sam imala priliku da naučim do sada. Naravno, učenje nikada ne prestaje, i iz moje perspektive se dosta stvari i kod nas promijenilo - sada imam priliku da učim i da se adaptiram na samostalni život ovdje. Ova perspektiva samim tim i utiče na to kako doživljavam muzičku scenu. Primjećujem kako postoji više ansambala, više festivala, nude se raznovrsni koncepti, projekti se vise razrađuju, različite umjetničke discipline dolaze u kontakt. Festivalski orkestar Crne Gore je upravo jedna od tih institucija koja na inovativan način pristupa muzičkim projektima i utiče na našu muzičku kulturu.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, na čemu trenutno radite?

Posle dosta vremena i učenja, prihvatila sam da ne mora uvijek da postoji "ispravan" sledeći korak, i ne želim da sve radim prateći neka očekivanja ili po šablonu. Počinjem da ostavljam više prostora za neku dobru vrstu neizvjesnosti, pokušavam da se u njoj osjećam udobno i mislim da baš to može da ponudi dobre uslove za kreativnost. Ne znam gdje ću biti za godinu, pet, ili deset, ali znam da trenutno želim ovdje da vratim i prenesem neka stečena znanja, da sviram sa sjajnim muzičarima i dijelim to sa drugima. Želim dalje da se razvijam i da učim - o muzici, o sebi, o drugima i o svijetu...

U sklopu obrazovanja, podstaći istraživanje i učenje

Festivalski orkestar okuplja generaciju muzičara koja većinom profesionalno stasava van Crne Gore. Da li ovakvo okupljanje za Vas predstavlja samo povratak i zajedničko muziciranje ili vidite potencijal da iz toga nastane trajnija muzička scena?

Kao neko ko posmatra njihov rad i nakon ovog koncerta gdje sam imala mogućnost da sviram s njima, definitivno vidim potencijal da se razvijaju i izgrade nešto što će trajno uticati na našu muzičku scenu, i gdje će neki budući muzičari moći da pronađu mjesto za sebe i pripadnost u zajednici na koju će biti ponosni.

Izveli ste i djela crnogorskog kompozitora Enesa Tahirovića. Koliko je važno da mladi muzičari koji rade i školuju se u inostranstvu budu i izvođači nove crnogorske muzike, a ne samo velikog evropskog repertoara?

Bilo bi lijepo prvo da kod nas, kao dio muzičkog obrazovanja, svakoga podstičemo da komponuje, improvizuje, proba više instrumenata, sluša i uči različite žanrove... A ne da bismo sigurno otkrili još više talenata i ljudi koji imaju unikatne perspektive. Što se tiče izvođenja djela crnogorskih kompozitora, meni je uvijek drago, gdje god da se nalazim, da naša djela budu dio mog repertoara. Na taj način se osjećam povezano sa svojom kulturom i ljudima, i uvijek je posebno predstaviti to i na nekim scenama u inostranstvu.