Trebinjski pićari

Sa Hercegovcima sam se družio u Sarajevu i Beogradu. Krajem osamdesetih su dvije devojke iz Trebinja sa mnom dočekale zoru uz tamburaše u Maloj Skadarliji. Kod cimera Mense sam znao otići u Stolac. Bio sam oduvijek zadivljen iskrenom ljubavlju tih ljudi prema zavičaju. Mostar, Stolac i Blagaj sam uvijek doživljavao kao moju ličnu Andaluziju. Ipak, dio hercegovačkog mozaika je nedostajao. Decenije su prolazile, ali me put nije nanosio u Trebinje. Sve do ovog sunčanog dana kada u Dubrovniku čekamo vlasnika apartmana da nas pokupi u Gružu, gdje je pristao naš katamaran iz Korčule.

Vrijeme smo prekratili ćaskajući sa Ninom, čovjekom koji je otvorio kafeteriju sa oznakom speciality odmah naspram dubrovačke autobuske stanice. On nam uz odličnu kafu priča o tome, da je nedavno bio kod svog crnogorskog ujaka u Beogradu, a onda, kada sazna da idemo za Trebinje, kako Dubrovčani znaju otići u taj hercegovački gradić kada organizuju porodično slavlje, jer je tamo sve jeftinije i – bolje.

Gazda koji je došao po nas zove se Dražen. Vozi nas vrletima iznad Dubrovnika odakle seže čudesan pogled na Jadran. Uskoro smo kod graničnog prelaza Ivanica. Dražen kaže da je tu u određeno doba dana cijele godine gužva, a ljeti je – nepodnošljivo.

Mada je prije pola sata prešao istu tu granici i Dražen mora da izađe kako bi ga hrvatski graničari fotografisali. Svakodnevni život na granici sa Evropskom unijom umije da bude naporan.

Uskoro smo bili u urednom, čistom apartmanu u novom dijelu Trebinja. Sunce se opasno naherilo ka horizontu, pa smo požurili napolje. Već prvi koraci u šetnji ka centru su nas ispunili čuđenjem. Ni traga poslovičnoj traljavosti iz nekih balkanskih kasaba. Sve je čisto i dotjerano. Utisak se pojačao kada smo ušli u gradski park.

Odatle sam prvi put vidio igru kamena i zelene boje koja će nas pratiti ovih dana. Planina Leotar kao kulisa i zelenilo parka, voda fontane. Ta tri sastavna dijela – voda, kamen, zelenilo – potopljena u sunčevu svjetlost, čine neodoljivu hercegovačku mješavinu.

Odlučili smo da odemo na večeru u samo srce starog grada. Restoran Humsko nalazi se na obali Trebišnjice u kući staroj pet vjekova. Porodica Stanić je stvorila jedinstven ambijent. Odmah iza Muzeja Hercegovine, gdje se čuva i zaostavština Jovana Dučića, ulazimo u Humsko kroz baštu na samoj obali, ali se odlučujemo da ipak sjednemo unutra. Mada je dan bio vreo, ljetu je kraj, na obali umije da bude prohladno.

Jelovnik je postao zanimljiva lektira. Osim klasičnih jela koja možete da poručite u svim boljim balkanskim restoranima ovdje postoje neke kreacije koje su poprilično rijetke. Recimo, datule sa slaninom ili piletina sa smokvama, medom i orasima. To je ono što smo tražili. Društvo nam je za stolom pravila odlična hercegovačka žilavka. Nije čudo da smo iz restorana izašli sa osjećanjem da smo se obreli usred trebinjske bajke.

PLATANI I MOSTOVI

Sljedeće jutro sunce nas je probudilo blago nas pomilovavši po obrazu. Lijep je osjećaj kada osvaneš u Trebinju. U centar smo krenuli izašavši na rijeku iza velikog tržnog centra Bingo, kakav nemaju mnogo veći gradovi. Iza Mosta branilaca Trebinja na rijeci je napravljeno kupalište, moglo bi se reći i bazen Bregovi. Pomislim da ovim ljudima i ne treba more. Na Trebišnjici su ljeta vjerovatno jednako lijepa.

Šetnja obalom je pravo uživanje. Čovjek naprosto ne zna gdje prije da pogleda – u nestvarno prozračnu vodu, koja kao ogledalo udvostručava ljepotu varoši, u horizont na kojem kao da na mekoj, plavoj pozadini pluta oštra, kamena silueta planine, u sjenovite drvorede. Trebinje počinje da djeluje. Skladno je i stilski dotjerano poput Dučićevog dvanaesterca.

U nekoliko dana obalom smo više puta dolazili do centra. Zanimljivo je da je i druga obala Trebišnjice zaista dobro uređena. Obala Luke Vukalovića – hercegovačkog ustanika koji je umro u Rusiji – pruža jedinstven pogled na stari grad. A Dušanova je ulica podsjeća na pravi bulevar.

Inače, u Trebinju je hod od mosta do mosta uvijek dobar povod da se čovjek sjeti graditelja. Na nekadašnjem mjestu drvenog mosta pedesetih je izgrađen most nazvan po zvaničnoj državnoj religiji – Most bratstva i jedinstva. Početkom devedesetih, kada se bratstvo pretvorilo u bratoubilaštvo, a jedinstvo u raspad, most je preimenovan. Dobio je ime koje svakako ima šansu da traje duže – Most Ive Andrića.

Kada jednog od 270 sunčanih trebinjskih dana u godini zastanete baš tu, pogled će vam se zakovati na sljedećem, Kamenom mostu, Trebišnjici i planini Leotar.

Ulazak u srce grada lako se prepozna po spomeniku Njegošu, prvom takve vrste na svijetu, za koji je zaslužan tada uticajni kraljev diplomata Jovan Dučić. Odmah iza njega je Trg slobode. Tu se subotom na pijaci može kupiti sušeni škripavac – sir odležao u maslinovom ulju i slične hercegovačke delicije.

Jednog jutra smo doručkovali na balkonu kafea Hercegovačka priča, smještenom na spratu zgrade Gradske tržnice. Takvo mjesto, otmeno a po svemu solidno rijetko se nađe i u metropolama.

Ali trenuci koji su se urezali u sjećanje kao veoma posebni odnose se prije svega na poznatu baštu Platani. Kada je vrelo, lijepo je da se sjedne u šareni hlad jednog od šesnaest gorostasnih platana starih preko 120 godina. Nije teško pronaći mjesto – u bašti ima nekoliko stotina stolica. Sudeći po posjećenosti, ovo je omiljena ljetnja bašta i za posjetioce i za stanovnike Trebinja.

Nije nam se odlazilo iz ovog baštenskog raja, ali ljenčareći ovdje propustili bismo druge trenutke koje za nas čuva ova jedinstvena varoš. Tek nekoliko koraka dalje već smo na Kamenom mostu. Dotjeran je i obnovljen. Izgrađen je 1953. Prije toga se na istom mjestu nalazila skela koja je prebacivala ljude i robu s jedne na drugu obalu Trebišnjice. Most je pravljen od klesanog kamena, što je u vremenu tadašnje sklonosti ranog socijalizma betonu bio popriličan izuzetak. Među radnicima koji su klesali kamen i gradili most bili su i politički zatvorenici iz perioda Rezolucije Informbiroa. Uvijek je tako kada se divite građevinama. Najčešće ne znate čije su suze, znoj i krv ugrađeni u njihove temelje.

Silazimo sa mosta, idemo obalom rijeke, šetalištem pored olimpijskog bazena. Opet zaključujem da Trebinje izgleda kao višestruko veći grad nego što jeste, po uređenosti, infrastrukturi, odnosu ljudi prema sopstvenom gradskom prostoru. Tih dana jedva da sam vidio neki papirić na ulici. Grad me je zapravo podsjetio na Maribor.

Poslije petnaestak minuta hoda i zastajkivanja da vidimo dolape ili patke koje se brčkaju u rijeci, iza okuke iskrsava silueta najpoznatije trebinjske građevine. Jedan šofer kojeg je cinizam istorije pretvorio u političara preimenovao ga je devedesetih u Perovića most. Za većinu ljudi je to bio i ostao Arslanagića most.

Lokalna legenda kaže da je most kao svoju zadužbinu 1574. godine podigao Mehmed-paša Sokolović u spomen sinu koji je poginuo u borbi sa Mlečanima. Istorijski spisi ovo ne potvrđuju, jer je most koji je Mehmed-paša zaista podigao u trebinjskom kraju ali kao zadužbinu za svog rano preminulog sina koji je bio dijete i umro prirodnom smrću, ubrzo odnijela nabujala Trebišnjica.

A ovaj se most, čije su istinske finansijere i neimare narodne priče zaboravile, nalazio na starom trgovačkom putu koji je spajao Dubrovnik i Herceg Novi sa Carigradom. Krajem 17. vijeka, Turci su potisnuti iz Herceg Novog, a izvjesni Arslan-aga se doselio u Trebinje, dobio posjede oko mosta i pravo da naplaćuje mostarinu, pa je građevina po njemu dobila ime.

Čudno je da je ovaj ljepotan uprkos poodmakloj dobi 1965. uspio da odšeta obalom cijelih pet kilometara. Zbog izgradnje akumulacionog jezera most je morao da bude potopljen. Stručnjaci su odlučili da ga izbave. Rastavili su ga kamen po kamen, obilježili svaki dio i ponovo sklopili pet kilometara nizvodno. Čudan je osjećaj kada se popne na luk mosta. Vremeplov čiji se motor pokvario, jer radi samo na mjestu gdje je prvobitno izgrađen.

DUČIĆEV POGLED

Drugog jutra smo rano krenuli taksijem na Crkvinu. Nije dugo trajalo i taksista nas je ostavio ispred platoa sa crkvom. Pjesnik Jovan Dučić je umro 1943. u Americi. Testamentom je odredio da bude sahranjen na jednom od brda koja okružuju Trebinje u crkvi nalik „onoj na Kosovu“. Kosovska Gračanica, najpoznatija zadužbina kralja Milutina iz 1321. godine poslužila je kao model za Hercegovačku Gračanicu. Podignuta je na Crkvini prije četvrt vijeka. Jovan Dučić se mrtav vratio kući.

Najprije smo popili kafu na terasi koja se zove Dučićev pogled. Teško je opisati taj pogled. Grad koji u kapricioznom meandru sječe reka. Planina iznad njega, modrikasta brda u daljini, Popovo polje kojim otiče Trebišnjica. Sve zajedno je toliko lijepo da izaziva strahopoštovanje.

Ovdje se prisjetim gimnazijskih dana u Tuzli. Znao sam poneku Dučićevu pjesmu napamet. Najpoznatija je vjerovatno Jablanovi. Zašto je pjesnik rođen u gradu punom čempresa i nara opjevao baš jablanove, zna samo on. Dobro, ima on i pjesmu Podne u kojoj kaže:

Nad ostrvom punim čempresa i bora,

Mlado, krupno sunce prži, puno plama;

I trepti nad šumom i nad obalama

Slan i modar miris proletnjega mora.

Čempresi na platou oko crkve skoro da su veličanstveni kao i sama sakralna građevina.

Naravno, ušli smo u crkvu i prišli Dučićevom grobu.

Ne vjerujem da bi neki današnji liričar ostavio u amanet da ta nekada značajna riječ – pjesnik – bude jedina koja će ga označiti i poslije smrti. Ne vjerujem da bi neki savremenik koji piše stihove kao posljednju kuću dobio cijelu crkvu. Današnje vrijeme ima druge junake. Fudbalere, glumce i poneku influensersku bitangu.

Silazimo sa Crkvine mirnim vijugavim putem. Trebinje nam se približava. Vidim opet Arslanagića most iz ptičje perspektive. Pa sahat-kulu i minaret džamije Osman-paše Resulbegovića, koji je pogubljen u Carigradu 1829. Narod ima svoju priču o tome. Navodno je paša sebi izradio veću i ljepšu džamiju od one koja je bila posvećena sultanu. Pa je ljubomorni sultan ubio velikaša. Istorijski fakti ne spominju estetske razloge, već golu političku računicu. Trebinjski paša je bio toliko silan da je pravio državu u državi. To se carigradskom gazdi nije dopalo.

Saborni hram Svetog Preobraženja Gospodnjeg prepoznajem po zvoniku visokom 38 metara. I po jedinstvenoj mješavini stilova – 1908. je pravoslavna crkva mogla da apsorbuje elemente zapadnoevropske romanike i gotike.

Te večeri smo opet prošetali do Kastela, kako ovdje zovu stari grad. Život je mediteranski klobučao, odasvud razgovor, muzika, smijeh. Najposjećenija znamenitost Trebinja nije ni gore na Crkvini, a nisu to ni bogomolje, ni mostovi. To je Anđelkina kapija iz serije Ranjeni Orao.

Moć fikcije ne treba potcijeniti. Ona povratno oblikuje stvarnost, pretvarajući je u polje svog uticaja.

HERCEGOVAČKI SAN

Tih dana smo hodali sve do groblja koje se nalazi na padini obrasloj čempresima. U smrti su svi jednaki. Ipak, bilo bi mi drago da je neko makar na kartonu nacrtao putokaz do groba Srđana Aleksića. Ko je bio taj momak? Stradao je početkom devedesetih braneći čovjeka druge vjere od svojih razularenih sunarodnika.

Utjeha mi je da je groblje mediteranski lijepo. Ako je to utjeha.

Iza groblja, u kafani Tarana, konobar Manojlo kaže da ljudi naručuju naopako. Svinjsku koljenicu zimi, kad su krvni sudovi najuži. A ribu ljeti. On svoje sugrađane u zimskom periodu češće ispraća – tada pogrebna družina svrati poslije sahrane kod njega. Po dva puta dnevno.

Inače, kod Manojla – što na umu to na drumu. Naručujemo treći put izvrsnu gazdinu žilavku. On donosi uz nju i kiblu leda uz komentar: Vidim ja da ste ozbiljni pićari. Pokušavam da sam sebi objasnim taj izraz. To su bećari koji vole piće.

Trebinjski restorani se po osobinama onoga što izlazi na sto ali i po cijenama bolji od svega što smo probali u Dalmaciji iz koje smo upravo stigli.

Najbolja potvrda za ovo bilo je popodne koje smo proveli u restoranu Kukurića vrtovi. Pola sata hoda od Arslanagića mosta uz rijeku, ovo mjesto je prava rajska gradina.

Na sto je poslije polusatnog čekanja stigla cicvara sa medom. Sprema se od pšeničnog brašna i začinjava sirom, kajmakom, maslom ili uljem. Smjesa koja liči na kačamak, ali to nije, mora stalno da se miješa, pa kažu da će cicvara uspjeti tek kada se domaćica dobro preznoji. Ko god je radio našu cicvaru, mora da je gola voda.

Mogao bih još dugo raspredati o četiri trebinjska dana. Skoro svaki od njih je bio pun čuda – jer su ljudski trenuci ispunjeni ljepotom inače rijetki, a ovaj grad ih u izobilju nudi svakome ko umije da primi taj dar.

Iz ovih krajeva je čitav niz značajnih ljudi. Vjerovatno malo ko zna za Stojana Jovanovića iz Mrkonjića kod Trebinja. On je upamćen kao Sveti Vasilije Ostroški. Zamonašio se u ovdašnjem manastiru Tvrdoš koji ćemo obići već sljedeći put. Odavde je i Nebojša Glogovac. Roditeljskim porijeklom i Dejan Bodiroga. Naravno, spisak je mnogo duži.

Na jednoj tabli u kafeu Hercegovačka priča urezan je sljedeći citat Mome Kapora: „Trebinje nije ni selo ni metropola. Ono je metafora, san…“

Nikada nisam bio veliki fan tog pisca. Ali ovo je tačno. Proveli smo četiri dana u raskošnoj metafori, u hercegovačkom snu.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")